Želim, mogu, hoću, jesam

Stajala sam uspravno, blago raširenih nogu, ruku položenih na bokovima i gledala stazu ispred sebe. Toliko sam ju puta do sada prošla da mi je bio poznat svaki kamenčić na njoj, a opet se danas činila kao gigantska i nepoznata prepreka.

Piše: Jelena Kuzmić/Samopozitivno.com

Osjetila sam dugačke vrpce zraka kako mi polako klize kroz nosnice i šire trbuh slažući se u loptu te potom istim putem lagano izlaze kroz usta. Pokušavala sam umiriti samu sebe tim uvećanim dozama kisika, ali srce mi je kucalo sve brže i brže, sve jače i jače.

Počela sam lagano razgibavati mišiće na nogama, a misao mi je otputovala u onaj trenutak u prošlosti kad sam puna nade u drugačiju budućnost i bolju sebe na papir napisala: „Pretrčati 15 kilometara.“ Debela je djevojčica u meni vrištala da je to nemoguće, da nemam snage i izdržljivosti za to, da mi je neuspjeh suđen. Otresla sam glavom izbijajući takve misli iz glave jer su one posljednje što mi je u sada trebalo. Možda su nekad mogle imati svoje kraljevstvo u mojoj nesigurnoj glavi, ali danas lako prepoznam njihove jadne pokušaje da se prošuljaju pored zida sigurnosti koji sam tako dugo i pažljivo gradila.

„Želim. Mogu. Hoću,“ pomislila sam nadglašavajući svu nesigurnost čiji je talog i dalje povremeno ometao bistrinu mojih misli.

Prešla sam pogledom po zelenilu oko sebe, po prirodi koja je bila na vrhuncu bujanja. Tamnozeleni buketi njihali su se na drveću, isparavajući omamljujuće mirise ljeta dok mi je do ušiju dopiralo zujanje milijun nevidljivih kukaca. Raširila sam ruke i duboko udahnula tu savršenost prirode u sebe, znajući da sam pobjednica samo zato što sam blagoslovljena ovome svjedočiti.

Odjednom sam samo stavila nogu ispred sebe i shvatila da sam jednostavno krenula, bacivši samu sebe u vatru. Podloga staze za trčanje dočekivala mi je tenisice blagim zagrljajima, prilagođavajući se mojim koracima. Odbacila sam bocu napunjenu vodom na njezino staro mjesto ispred prvog drveta s desne strane kreirajući svoj osvježavajući izvor koji će mi uliti snagu za novi krug.

I krenula sam praznih, slobodnih ruku, potpuno neopterećena bilo čime osim ritmičnog podizanja nogu usklađenog s brzim udisajima. Sva moja prošlost i budućnost nestale su u koncentraciji na bivanje u savršenom sadašnjem trenutku, proživljavajući svaki pokret cijelim tijelom i umom. Pored mene su lagano klizili poznati elementi scenografije: prvo s desne strane klupa koja je obilježavala početak i kraj, kao svjetlo na kraju tunela pružala je nadu u ostvaren cilj. Ušla sam u prvi lagani zavoj pa je počela blaga uzbrdica u kombinaciji s novim zavojem. Konačno se staza nekoliko stotina metara ispred mene ispravila u ravnu zelenu liniju koja se utapala u šumarku na obzoru. Ovo je bio tek početak, pucala sam od snage pa sam se za čas našla u šumarku, osjećajući blagu promjenu temperature zbog sakrivanja od toplih sunčevih zraka. Ispred mene ukazao se drveni mostić u polukružnom luku koji mi je toliko puta predstavljao skriveno odmorište – ne bih ja, ali moram preko njega usporiti da se ne bih okliznula i ozlijedila. Preko lica mi je preletio blagi osmijeh dok sam opet lagano usporila korak prisjećajući se svog malenog izgovora.

Nakon nekoliko metara čiste staze slijedio je nagli zavoj s još jednom drvenom klupicom na njemu – ovaj put misli mi je preplavilo sjećanje na trenutke odustajanja zbog različitih ozljeda i bolova, trenutke kad mi je ta klupa predstavljala utočište i oporavak.

Još su me uvijek milovala ta sjećanja kad sam ponovno osjetila hladniji vjetar na koži jer sam ušla u drugu šumicu na stazi. Instinktivno sam blago pojačala tempo znajući da se kraj staze bliži, čekalo me još samo nekoliko stotina metara ravne, osunčane, zelene pruge dužinom koje su mi koševi za smeće sa strane bili jedino mjerilo prijeđene udaljenosti. I konačno, noge su uprle u uzbrdicu na samom kraju staze, kao da su graditelji ciljano željeli pojačati težinu na kraju kako bismo dali sve od sebe.
Ali ovo je bio tek moj prvi prelazak staze, puko zagrijavanje, za ostvarivanje cilja ovaj put sam morala proći još jedanaest puta!

Duboko sam udahnula, okrenula se i nastavila. Ponovno sam prolazila isti put, ali ova ruta je pružala drugu perspektivu, kao kad se ista stvar sagleda iz dva potpuno različita kuta. Staza mi je iz ovog kuta više godila jer sam pogledom mogla obuhvatiti svoj dragi grad, u daljini mi je mahao Pješački most, a Drava je pružala podršku blago tekući s moje desne strane.

Imala sam osjećaj da me cijela okolina bodri i motivira, kao da svaki list šumi poruke podrške namijenjene samo meni. Budući da sam već prije uspijevala pretrčati stazu nekoliko puta u komadu, prva polovica utrke sa samom sobom bila mi je skriveni užitak. Pustila sam mislima i nogama da me nose svojim tempom, ne pokušavajući nasilno nametnuti kontrolu. Pazila sam na pravilnost pokreta kojima sam sjekla zrak, a disanje sam koristila kao gorivo koje me pokretalo.
A onda je postalo teško.

Noge su mi se sve više i više činile načinjene od betona, svako podizanje zahtijevalo je napor. Disanje mi je postajalo sve pliće i pliće te sam dolazila u opasnost da jednostavno više ne mogu koordinirati disanje i pokret, moglo je postojati samo jedno. Bacila sam pogled na uređaj koji je mjerio udaljenost i shvatila da se nalazim na devetom prelasku staze što je značilo da me čekaju još otprilike četiri kilometra! Četiri kilometra! Nekoć bi mi bio izazov proći to biciklom, a to je sad ono što mi je još preostalo do kraja ove utrke kad mislim da sam već na kraju snaga.

Shvatila sam da nešto moram promijeniti jer ovim načinom puštanja tijela i misli da rade kako hoće ne postižem savršenu harmoniju sa samom sobom da bih mogla ostvariti tako visok cilj u ovom trenutku. Duboko sam udahnula i usporila pokrete nogu na lagano trčkaranje, tek toliko da ne stanem. Štedeći energiju u nogama, preuzela sam kormilo nad mislima i počela sama sebi pružati toliko potrebnu podršku.

„Mogu ja to.“
„Trčim na savršen način i mogu napraviti sve što poželim.“
„Ovo je lagano i svatko to može, dolazi mi tako prirodno i jednostavno.“
„Pogledaj se dokle si već stigla, bravo, bravo!“
„Misli samo na sljedeći korak, zaboravi koliko je ostalo do kraja, zaboravi na sve što ti se dogodilo prije i što će se dogoditi poslije, postoji samo taj sljedeći korak. U svakom trenutku postoji samo jedan sljedeći korak!“
„Želim.“
„Mogu.“
„Hoću.“

Nakon nekoliko desetaka misli proizvedenih koncentracijom i trudom, počele su dolaziti same, množeći se i preplavljujući me svojom snažnom pozitivnom energijom. Primijetila sam kako mi se korak sam podiže, a tempo ubrzava.

„Želim. Mogu. Hoću,“ ponavljala sam u vlastitoj glavi kreirajući svoj osobni motivacijski govor, izvlačeći iz mišića na umoru njihove posljednje atome snage. Primijetila sam naglo uzdizanje terena te shvatila da sam na onoj istoj uzbrdici kojom završava staza što znači da ju trebam proći još samo jednom da bih se vratila na početak!

Uzbrdicu sam prošla jedva odvajajući noge od podloge, isprekidano sopćući jer sam gotovo posve izgubila kontrolu nad disanjem.

Nakon nekoliko metara borbe za zrak jednostavno više nisam mogla dizati noge s površine, pluća su me pekla od manjka kisika, pogled mi je zamagljivao znoj, srce je htjelo iskočiti iz prsa. Sve je samo prestalo funkcionirati, otkazalo poslušnost, demonstrativno napustilo mjesto radnje. Osjetila sam kako mi mišići otkazuju, a već sljedeći trenutak tlo mi je zaribalo koljena. Dočekala sam se na ruke i nastavila klečati na koljenima, pušući kao ranjena životinja.

Ispred mene se prostirao posljednji kilometar, cilj mi je bio na dohvat ruke, a ja se više nisam mogla pomaknuti. Počela sam plakati, stenjati i ispuštati različite neartikulirane zvukove kakve nisam ni znala da sam sposobna proizvoditi. Očaj i razočaranje prštali su iz svake pore mog bića. Je li stvarno bilo gotovo?!

Podigla sam glavu i ugledala most tako blizu, a tako daleko. Kroz mješavinu boli i razočarenja lagano se počela probijati slika neslomljivog optimizma koji zapisuje cilj, osjećaj uspjeha nakon svakog dosadašnjeg odrađenog treninga, harmonija mirnog šuma lišća i vode. Osjetila sam sjeme snage kako se meškolji u dubini trbuha, spremno proklijati i dovesti me do kraja.

„Želim. Mogu. Hoću.“

Mogla sam čuti sjemenku kako puca, a snaga se polako grana u svaki djelić mog tijela. Ustala sam, udahnula i nastavila. Jedva sam se kretala, tijelo mi je bilo natopljeno znojem, a u ušima snažan šum. Ali nastavila sam dalje i dalje, misleći samo na svaki sljedeći korak. Odjednom je u meni buknula eksplozija snage, snažan nalet energije svježiji od onog na početku trčanja i znala sam da me do kraja više apsolutno ništa ne može zaustaviti.

Kad sam ugledala klupu na kraju puta, svoje svijetlo na kraju tunela, svoj tron i odmorište, osmijeh je sam od sebe preuzeo kontrolu nad mojim licem. Suze su se ponovno pomiješale sa znojem na licu, ali ovaj put suze sreće, olakšanja i postignuća. Zadnjih nekoliko metara otrčala sam brže nego ikada u životu, promatrajući u glavi šarenilo vatrometa ohrabrujućih misli. Dok sam padala pored svoje boce vode koja je označavala cilj, osjetila sam ponos one nesigurne, izrugane djevojčice koja nekoć nije mogla, koja se nije ni usudila pokušati.

Želim.
Mogu.
Hoću.
Jesam!