Zašto fantastični roditelji podižu depresivnu djecu?

U njenoj ordinaciji izmjenjivali su se 20/30-godišnjaci koji su patili od depresije i anksioznosti a njihove mame i tate kao da su sa svim tim imali vrlo malo veze. Štoviše, svi oni su pričali o tome koliko “obožavaju” svoje roditelje.

Kao novopečena mama s malim sinom, znajući za sva ona istraživanja koja govore o tome koliko lako možete upropastiti svoje dijete, vratila sam se školovanju i stekla diplomu kliničkog psihologa, započinje svoju ispovijest Lori Gottlieb u američkom magazinu Atlantik.

Svoj posao psihoterapeuta započela je u uvjerenju da je glavni posao psihoterapije da se pacijentima nadomjesti nedostatak razumijevanja i empatije njihovih roditelja. A onda je dobila prve pacijente..

Poslije par “školskih” slučajeva kakve je i očekivala, naletjela je na pacijenticu koja je bila sve osim osobe s nedostatkom roditeljskog razumijevanja. Zapravo, imala je “sjajne” roditelje, izvanredno obrazovanje, super posao, divan stan i svi oko nje su je razumjeli i podržavali. A ona jednostavno nije bila sretna.

Dok je pokušavala shvatiti svoju pacijenticu izvan ustaljenih šablona, piše Lori, nešto čudno se dešavalo. Počela je dobivati sve više i više takvih slučajeva. U njenoj ordinaciji izmjenjivali su se 20/30-godišnjaci koji su patili od depresije i anksioznosti, imali teškoća posvetiti se bilo kakvom cilju ili karijeri, mučili su se u vezama i općenito patili od osjećaja praznine i nedostatka svrhe. A njihove mame i tate kao da su sa svim tim imali vrlo malo veze.

Dok je pokušavala shvatiti svoju pacijenticu izvan ustaljenih šablona, piše Lori, nešto čudno se dešavalo. Počela je dobivati sve više i više takvih slučajeva.

Štoviše, svi oni su pričali o tome koliko “obožavaju” svoje roditelje. Mnogi su ih nazivali svojim najboljim prijateljima i hvalili se kako su oni uvijek tu za njih. Nekima su roditelji čak i plaćali psihoterapiju.

U početku, Lori je sumnjala u njihove hvalospjeve roditeljima – svi znaju kako se ispod površine svašta valja, pa zašto to ne bi bio slučaj i ovdje? Međutim, sve je ukazivalo na to da oni zaista imaju roditelje pune ljubavi, koji su im dali slobodu da “pronađu sebe” i ohrabrivali ih da u životu urade što god žele. Roditelje koji su im svako večer pomagali s domaćim zadacima, trčali u školu svaki put kada se u njoj pojavi neki nasilnik, plaćali im privatne satove iz matematike, upisivali ih u muzičku školu čim pokažu interes i puštali ih da se ispišu čim isti izgube. Umjesto da ih kažnjavaju, njihovi roditelji puštali su djecu da se “suoče s logičkim posljedicama” kršenja pravila. “Ukratko, njihovi roditelji bili su potpuno usklađeni sa svojom djecom i trudili su se da ih provedu kroz sva iskušenja odrastanja. Jednostavno sam im zavidjela kako su uspijevali da budu tako fantastični.” opisuje ona.

“A onda mi je jednog dana sinulo: Da li je moguće da su njihovi roditelji činili previše? Bila sam tu i gledala rezultate upravo onakvog roditeljstva kakvo smo moji vršnjaci i ja pokušavali primjenjivati baš zato da naša djeca ne bi jednog dana završila na kauču terapeuta.” Tijekom školovanja, fokus je uvijek bio na nedostatku roditeljskog razumijevanja. Niko se nije zapitao, što ako su roditelji suviše dobro usklađeni sa svojom djecom?

Moderno društvo je opsjednuto srećom i roditeljima je glavni cilj da njihova djeca budu sretna. Promatrajući ovaj fenomen, moje kolege i ja zapitali smo se, da li briga roditelja da njihova djeca nikada ne budu nesretna tijekom djetinjstva vodi tome da oni kada odrastu nikada ne budu sretni?

Krhki kao šalice za čaj

Lori Gottlieb navodi primjer iz svog roditeljskog iskustva, kada je razmišljala da svom četverogodišnjem sinu izbjegne reći kako je njena prijateljica umrla od raka, nadajući se da neće ni primijetiti da je više nema. Ipak, odlučila je da mu kaže i naravno, postavljao je puno pitanja na koje je strpljivo odgovarala. Sigurna je da je postupila dobro jer mu je pokazala da ima povjerenja u njega da će umjeti da se izbori s tim i na taj ga je način učinila emotivno sigurnijom osobom. Da mu je prešutjela, poslala bi mu sasvim drugu poruku – da ne vjeruje da je on sposoban da izađe na kraj s lošim iskustvima. A upravo je to poruka koju današnji roditelji redovno šalju svojoj djeci.

Ona citira dječjeg psihologa Dana Kindlona koji upozorava da djeca bez bolnih iskustava poput neugode, neuspjeha i napora ne mogu razviti “psihološki imunitet”, kao i Vendy Mogel, kliničkog psihologa i autoricu knjige “Blagoslov oderanog koljena” koja radi kao savjetnik u školama širom Amerike. Mogel je primijetila da posljednjih godina na univerzitete pristiže sve više studenata koje u žargonu nazivaju “šalice za čaj” jer su toliko krhki da doživljavaju slom čim bilo što nije po njihovom.

Navedeni psiholozi smatraju da roditelji ne žele da njihova djeca budu samostalna, jer sami pate od straha od odvajanja. Djeca im služe da popune emotivne rupe u životima, i zbog toga nastavljaju da se upliću u živote svoje djece rješavajući njihove probleme i kada su ona uvelike zagazila u zrelost. Neki univerziteti sada već unajmljuju i osoblje koje je zaduženo roditelje držati na odstojanju od studenata, a mnogi uveliko imaju i “dekana za roditelje” kako bi se izborili s novim fenomenom roditelja koji ne žele da ostave svoju djecu na miru.

Mogel je primijetila da posljednjih godina na univerzitete pristiže sve više studenata koje u žargonu nazivaju “šalice za čaj” jer su toliko krhki da doživljavaju slom čim bilo što nije po njihovom.

“Danas roditelji ne mogu svoju usamljenost rješavati u okviru zajednice, jer je ona oslabljena, sve više je razvedenih, pa se u bijegu od izolacije oni okreću svojoj djeci” objašnjava Dan Kindlon. U nedostatku prijatelja, žele da im djeca budu najbolji prijatelji. Također, oni imaju manje djece nego prethodne generacije roditelja, pa svako dijete smatraju dragocjenijim. Samim tim, od djece očekuju da im posvećuju više vremena, da više postignu, da ih više usreće.

Lori Gottlieb je razgovarala i sa, Jean Twenge autoricom knjige “Epidemija narcizma” koja se intenzivno bavila fenomenom “inflacije” samopouzdanja “Ono što počinje kao zdravo samopouzdanje vrlo brzo prerasta u nerealnu sliku o sebi i narcizam” objašnjava dr Twenge. A s narcisoidnim samopouzdanjem raste i depresivnost i anksioznost . “Narcisi su sretni kad su mlađi, jer se osjećaju kao centar univerzuma. Roditelji izigravaju njihove sluge koje ih vode s aktivnosti na aktivnost i ispunjavaju im svaku želju. Neprestano im govore kako su specijalni i talentirani dok ovi ne povjeruju da su bolji od svih ostalih.” objašnjava ona.

“Ono što počinje kao zdravo samopouzdanje vrlo brzo prerasta u nerealnu sliku o sebi i narcizam” objašnjava dr. Twenge. A s narcisoidnim samopouzdanjem raste i depresivnost i anksioznost .
Međutim, kad odrastu, to postaje problem. Nisu u stanju surađivati s drugima ili se suočiti s ograničenjima. Na poslu očekuju da im sve vrijeme bude zanimljivo, jer su tako navikli. Ne sviđa im se da ih šef kritizira niti da ne dobivaju stalne pohvale.

Lori Gottlieb navodi kao primjer razgovor s jednom učiteljicom koja je tražila da ostane anonimna jer roditelji očekuju da ona podržava njihovu odgojnu filozofiju. Učiteljica se svakog dana mora izboriti s roditeljima koji žele da se upliću u svaku razmiricu između djece, ne dozvoljavajući da ona bilo što riješe sama, pa čak ni to tko će se sljedeći igrati s autićem. Iako bi najradije djeci koja krše pravila – svađaju se, gađaju itd. jednostavno rekla “Prestanite odmah!” ona to ne smije jer bi dobila otkaz. Umjesto toga, ona mora s njima razgovarati, istražiti kako se osjećaju, objasniti im što drugo mogu učiniti s tim osjećanjima i pomoći im da zajednički nađu rješenje.

“Dok završimo sa razgovorom, više im nije do igranja, ali zato za pet minuta nastane isti problem, jer je i prošli put prošao nekažnjeno. “Prekinite odmah” uvijek djeluje, ali da bih zadržala posao, moram umjesto toga istraživati njihova osjećanja, objašnjava ona.

Druga odgojiteljica s kojom je razgovarala smatra da roditelji sve više ometaju dječji razvoj. Čak i kad misle da “postavljaju granice” oni se zapravo ponašaju kao slabići. Djeca ne pristaju na postavljena pravila, a roditelji pod izgovorom “uvažavanja djetetovog mišljenja” odustaju od postavljenih granica. “Svake godine, roditelji mi se žale:“Zašto me moje dijete ne sluša? Zašto ne prihvaća ne kao odgovor? A ja im kažem: “Vaše dijete ne prihvaća ne kao odgovor, zato što ne nikad nije vaš odgovor”

Barry Schwartz , autor knjige “Paradoks izbora” smatra da roditelji djeci svakog dana daju toliko mogućnosti izbora, da djeca ne samo da postaju razmažena, već i paralizirana.

U studiji koju je proveo sa svojim timom, djecu je podijelio na dvije grupe i tražio od njih da nacrtaju sliku. Jednoj grupi je ponudio da izaberu između 3 flomastera, a drugoj između 24. Crteži koje su crtala djeca iz druge grupe ocijenjeni su kao lošiji, što Schwartz objašnjava time da su umjesto na crtanje, djeca s više izbora bila fokusirana na biranje među mnoštvom boja.

Poanta je da se djeca osjećaju sigurnije kada je pred njima manje izbora, kaže Schwartz, jer se onda lakše mogu lakše posvetiti određenim stvarima i ne misliti na ostalo, što je vještina koja će im biti potrebna u životu. “Ne kažem da djeca ne trebaju isprobavati razne stvari, već im treba ponuditi razuman izbor. Većina roditelja kaže “Možeš se baviti s čim god želiš, možeš odustati kad god hoćeš, možeš probati nešto drugo ako nisi sasvim zadovoljan ovim” Nije ni čudo što kasnije tako žive svoje živote, stalno tražeći savršenstvo, ne shvaćaju da je “dovoljno dobro” najbliže savršenstvu što se može dobiti.” Psiholog Dan Kindlon misli slično: “Poruka koju šaljemo djeci sa svim tim izborima koje im pružamo je da imaju puno pravo na savršen život”.

Lori Gottlieb uspoređuje svoje djetinjstvo u kojem nije mogla baš mnogo birati što je za večeru ili što će se raditi preko vikenda s onim svog sina, pred kojeg uvijek stavlja više mogućnosti. “Mi nismo ni očekivali da možemo puno birati, pa smo bili zadovoljni onim što smo dobili. Kad bismo malo poodrasli, imali smo više mogućnosti izbora i bili smo im dorasli” Sada, kako primjećuje dr Twenge “djecu tretiramo kao odrasle kada su mali, a kada napune 18 ponašamo se kao da su djeca”.

“Poruka koju šaljemo djeci sa svim tim izborima koje im pružamo je da imaju puno pravo na savršen život”.

Svoj osvrt na suvremeni odgoj i njegove posljedice, Lori završava jednom anegdotom iz svoje ordinacije. Naime, pošto je primijetila dozu nelagodnosti kod jednog od pacijenata i pitala ga u čemu je problem, ispostavilo se da on ima konfliktna osjećanja povodom dolaska na terapiju. “Moji roditelji bi se osjećali promašeno kada bi znali da sam ovdje” objasnio je. “S druge strane, možda bi im bilo i drago, zato što toliko žele da budem sretan. Zato nisam siguran da li bi bili zadovoljni što sam došao ovdje da bi bio sretniji ili razočarani što već nisam sretan”.

Lori Gottlieb autorica je knjige “Udaj se za njega: Razlozi da se zadovoljite gospodinom “Dovoljno dobrim”” (Marry Him: The Case for Settling for Mr. Good Enough).

Izvor: Abecedaroditeljstva.com