Zagrebački startup za Hrvatsku poštu bespilotnom letjelicom raznose pakete

Jedino što nikad nećemo raditi, ali baš nikada, jest snimati svadbe. Sve drugo može i na raspolaganju smo. Zato smo, uostalom, i pristali na suradnju s Hrvatskom poštom – govori ekipa iz AIR-RMLD-a, zagrebačkog startupa za portal Novac.hr 

Njihova je letjelica prošli tjedan obavila prvu hrvatsku dostavu dronom.

U 12 minuta dron je preletio gotovo sedam kilometara, od zadarske luke Gaženica do Preka na otoku Ugljanu, gdje je spustio pošiljku. Dečki su dron programirali tako da leti autonomno, bez ljudske intervencije. Videosnimka te dostave osvanula je na društvenim mrežama i izazvala senzaciju, a nama dala povod da skočimo do Zagrebačkog inovacijskog centra (Zicer).

U sobičku pretrpanom upravljačima, baterijama, kosturima dronova, dovršenim i nedovršenim prototipovima sjedimo u društvu trojice osnivača, Milana Domazeta, Ivana Vidakovića i Davora Sladovića. Živahnoj ekipi odmah smo izložili naš pakleni plan. Hajde da napravimo demonstraciju. S krova Zicera, kako smo zamislili, zračnom linijom od tri kilometra, preko Hipodroma, Save i Slavonske avenije, mogli bismo dronom dostaviti, simbolično, primjerak Jutarnjeg lista na krov Hanza medije u Koranskoj ulici.

– Fora, što kažete? – nagovaramo.

Dronu bi za to, kako su izračunali, trebalo manje od dvije minute.

– Može! – odgovara spremno Vidaković, zvan Vida, inače glavni “drondžija” u ekipi. On je taj koji slaže dron i njime upravlja te jedan od prvih dronskih stručnjaka na ovim prostorima, kojem, prema vlastitim riječima, treba oko 15 dana da od svih dijelova složi funkcionalnu letjelicu.

Za svaki let potrebna je dozvola
Ali, direktor Milan Domazet povlači kočnicu i smiruje strasti. Nije to baš tako jednostavno, kaže.

– Za svaki let trebaš imati dozvolu Hrvatske agencije za civilno zrakoplovstvo. Uz to, kad smo radili pilot-projekt dostave pošiljke za Hrvatsku poštu, imali smo prethodno desetak testiranja kako bismo se uvjerili da je sve sigurno. Daleko od toga da to što tražiš nije izvedivo, ali sigurnost je ispred svega – govori. Uvijek postoji mogućnost da se dogodi nešto neplanirano. Primjerice, prilikom dostave iz Zadra na Ugljan, pričaju, morali su u obzir uzeti mogućnost jake bure koja bi ometala let drona, izračunati, pritom, optimalnu brzinu da letjelica na odredište stigne čim prije, a da ne iscrpi baterije prije vremena. No, čak i uz sve te kalkulacije, nisu računali da će dron privući interes – galebova.

– Ptice su općenito velika opasnost za dronove, ali ono što smo mi primijetili je da, dok dron leti, galebovi će ga pratiti. Bilo je trenutaka kada bi se oko njega formiralo cijelo jato, ali jednom kad stane, e, onda će se na njega obrušiti. Agresivne su to životinje – prepričava Vidaković iskustva otočke dostave.

U toj još ne posve definiranoj suradnji s Hrvatskom poštom, kako kažu, mogli bi raditi na uspostavljanju te dostavne trase dronom. Ideja je da se dronovima pokriju rute koje su inače nepristupačne i skupe za klasičnu dostavu (dostava na Ugljan, naime, podrazumijeva da se kombi pošte svaki dan ukrca na trajekt u Zadru i putuje tamo i natrag). Osim konstrukcije oni bi na raspolaganje mogli staviti i svoj softver za autonomni let drona te educirati djelatnike pošte kako dronom rukovati. Na pitanje možemo li u budućnosti očekivati cijelu dostavnu mrežu dronova koji će ispuštati pakete na kućne pragove korisnika, Domazet jasno kaže – ne!

– To je zasad prekomplicirano. Tehnički je to, naravno, moguće, ali logistički… Kako dostaviti paket korisniku u zgradi s pedeset stanova? Kako garantirati da će paket ostati ispred vrata korisnika? Već sada imaš u Americi krađe Amazonovih paketa koji se korisniku ostavljaju na pragu. Uz to, vjerojatno bi bilo ljudi koji bi rušili i krali dronove. Dostave do korisnika sumnjam, ali dostave od centra do centra, od poštanskog ureda do poštanskog ureda, svakako – kaže Domazet.

Međutim, dostave su za njih tek usputni izlet. Njihov core business je industrijsko snimanje i inspekcija dronovima. Točnije, inspekcije plinovoda na daljinu. Ideja je da se na dron pričvrste senzor koji mjeri razinu metana i kamera koja pregledava teren te da se tako olakša posao inspekcije. U cijeloj Hrvatskoj, uzgred rečeno, ima gotovo 3500 kilometara cijevi plinovoda.

– RMLD u našem imenu stoji za Remote Methane Leak Detector, daljinsku detekciju metana, i to je ono s čime smo krenuli i što je bila moja originalna ideja – uključuje se u razgovor samozatajni Davor Sladović, kojeg ostatak često oslovljava s Doktor.

U AIR – RMLD-u on je direktor prodaje i glavni investitor (uložio je oko 200.000 kuna da bi startup podigao na noge), ali njegov je forte zapravo tridesetogodišnje iskustvo u detekciji i inspekciji plinovoda još otkako je pokrenuo svoju tvrtku Sladović d.o.o., upravo za plinske i termalne inspekcije.

– Inspekcije su težak terenski posao. Radnici su plinovode uglavnom obilazili pješice noseći sa sobom tešku aparaturu, uključujući senzor za detekciju. Jasno je zašto sve manje ljudi to želi raditi. Teren je često nepristupačan. Imali smo prije nekoliko godina slučaj inspekcije u Slavoniji gdje je plinovod prolazio čovjeku ispod ribnjaka. Tada mi je na pamet pala ideja da bi se to puno elegantnije moglo obavljati dronovima -priča Sladović, 50-godišnji strojar, koji se uz strojarstvo i energetiku bavi još i kvantnom medicinom. Uz sve to još ste i doktor, pitamo.

– Znaš za Pavlovića, kiropraktičara? E, ali Davor je to za pravo, zato ga i zovemo Doktor – podbada ga frendovski Slavonac Vidaković. Sladović, ne obazirući se na komentare, nastavlja objašnjavajući da je kvantna medicina spoj kvantne fizike i medicine.

– Ideja je da postoje neke zakonitosti u našem tijelu koje prkose tradicionalnoj medicini. Kada sam to osvijestio, počeo sam tu istu filozofiju primjenjivati i na život i posao – govori staloženi Sladović, koji je nedavno upisao studij kvantne medicine na Havajima.

Vole izazovne zadatke

Možda je ta kvantna sloga na koncu i dovela do prijateljstva između njega i Domazeta. Upoznali su se prije gotovo 13 godina na neobičnom zadatku – ozoniranju svinja na jednoj farmi. Domazet je tada radio kao programer za tvrtku koja se bavila proizvodnjom sprava za ozoniranje, a Sladović kao stručnjak za detekciju kemijskih sastojaka kao što su metan i amonijak. Kako bi životinje bile zdravije i manje podložne bolestima, uzgajivači često ozoniraju vodu, hranu i prostor u kojem životinje borave.

– Odmah smo kliknuli. Obojica, kao što se vidi, volimo neobične i izazovne zadatke. Poslije toga smo zajedno radili i na automatizaciji jednog mrijestilišta riba – prisjeća se Domazet, koji je prije desetak godina, uz dnevni posao programera, razvio interes za dronove. Uglavnom kao hobi, vikend zanimaciju koja traje još od srednjoškolskih natjecanja iz robotike, a poslije i studija elektrotehnike na FER-u.

– Sjeli smo jedno popodne Doktor i ja i rekli: ‘Idemo u biznis inspekcije plinovoda s dronovima’. Rekli smo, ili ćemo ići ‘all in’ ili nećemo uopće. Nije mi bilo svejedno, imao sam u to vrijeme siguran i dobro plaćen posao i dvoje male djece – govori Domazet. Supruga se nije bunila, dobacujemo pitanje.

– Dala mi je dvije godine da razvijemo startup, stanemo na noge i krenemo normalno poslovati – priznaje kroz smijeh. – Ali ozbiljno, da smo u Americi, a znam to pouzdano, investiciju bismo dobili na ‘Dobar dan’. Ovdje, nažalost, sve mora ići na teži način – žali se. Barem pola godine pregovarali su s nekoliko investitora koji su ih zavlačili, da bi na kraju odlučili ne podržati njihovu ideju. Prvo je pitanje na tim sastancima uvijek, bez iznimke, bilo: “A što ako netko iskopira vašu ideju?”.

Uvijek smo odgovorili – neka probaju! Evo dron, evo senzor. Garantiramo da većina ne bi znala otkuda krenuti. Dovoljno govori činjenica da smo u to vrijeme sigurno bili prvi u Europi koji su krenuli s takvom inspekcijom na daljinu – priča. Tek su prije dvije godine napokon prelomili i odustali od potrage za ulagačem. Sladović je tada dao financijsku injekciju od 200.000 kuna za kupovinu dronova, skupog senzora za detekciju metana (stoji više od 22 tisuće eura) koji se ugrađuje na dron i jednostavno su poletjeli.

– Otišli smo na Jankomir, kod King Crossa, tamo je bio prvi test. Htjeli smo vidjeti koliko može nositi i koliko dugo može letjeti. Pustili smo ga u zrak i senzor je odmah počeo očitavati metan, od pokošene trave. Znali smo tada da smo pogodili u zlatnu žilu – prepričava Domazet. Ipak, još uvijek im je trebao iskusan drondžija i pilot koji bi dronom upravljao. Domazet se odmah sjetio prijatelja Vidakovića iz Osijeka, zaljubljenika u elektrotehniku koji se među prvima u Hrvatskoj počeo baviti dronovima.

– Sjećam se kada mi je prije gotovo deset godina prijatelj donio prvi dron, onda to i nije bio dron, nego primitivni multirotor, iz Amerike. Odmah me to zainteresiralo i nas nekoliko entuzijasta iz Osijeka krenulo je to isprobavati, pilotirati njima, da bismo poslije naručivali dijelove izvana i radili svoje – priča Vidaković, koji je na koncu dao otkaz u HT-u, gdje je proveo 18 godina, otišao u Zagreb u Plavi ured i otvorio vlastitu tvrtku Hexaworx te dobio ured u Ziceru.

Pilota angažirali i HBO i Netflix

O njegovoj pilotskoj i inženjerskoj ekspertizi govori dovoljno i to da su ga kao drondžiju i pilota angažirali na setovima serija Netflixa i HBO-a, kao i na snimanju blockbustera “Robin Hood” s Jamiem Foxom u Dubrovniku prije koju godinu. Dronom je upravljao i kada ga je gimnastičar Marijo Možnik zamolio da iz zraka dostavi zaručnički prsten njegovoj djevojci, koju je zaprosio na romantičnom otočiću Silbi.

– I danas se šalim da je njegova žena zapravo pristala na udaju za mene, a ne za njega, jer sam ja taj koji joj je dronom prsten dostavio ravno na dlan. Bilo je to stresno jer je kutijica bila na ogromnoj špagi i trebalo je sve precizno tajmirati i izmjeriti – prisjeća se Vida. Danas je on glavni tehnički direktor u startupu, zadužen za to da njihov ponos, dron DJI Matrice 210, funkcionira i leti besprijekorno. Taj dron, u rasponu barem metar širok, šest kilograma težak, može nositi malo više od dva kilograma tereta. Na njega su ugradili senzor za detekciju i kameru. U šusu, kako kaže, dron može voziti 30 minuta, toliko mu drži baterija, a za to vrijeme obiđe u prosjeku osam kilometara. Danas je, kaže, taj sektor zabilježio nevjerojatan napredak, više se ne isplati kupovati dijelove i sklapati ih, lakše je jednostavno kupiti gotovi dron koji se onda može prilagođavati. Najvažniji su dijelovi svakog drona njegov kostur i okvir koji se izrađuje od čvrstog, ali laganog karbona.

– Postoje razlike između dronova, naravno. Ovaj naš je industrijski, vodootporan i otporan na prašinu jer je namijenjen za takve terene. Filmski dron ne mora biti toliko izdržljiv, ali mora imati ravan okvir da kamera, koja se okreće, ima čist kadar – priča Vida.

Kad god idu na inspekcije, uvijek sa sobom nose barem deset kompleta baterija. Nek se nađe. Trenutno, kako pričaju, najviše surađuju s domaćim plinskim operatorom Plinacro, za koje redovito rade inspekcije i nadzor. Osim njih, surađivali su s još šest tvrtki u Hrvatskoj te s nekolicinom u Sloveniji.

– Spremamo se upravo na odlazak u Poljsku. Tamo ima nekoliko tvrtki koje su pokazale interes, a cilj nam je da dođemo spremni i da imamo odgovor na svako pitanje – najavljuje planove europskog osvajanja Sladović.

– Pa čak i ono ‘što ako vas netko iskopira’? – zezamo ga.

– Posebno na to – zaključuje.

Izvor: Novac.hr