‘Vraćam dug svojoj Slavoniji. Želim da jedino crnilo ovdje budu moje crne ljepotice’

Sin ravnice odlučio je vratiti dug zavičaju iz kojeg je potekao, kraju u kojem je rastao i koji ga je uz obiteljski odgoj formirao i naučio cijeniti težački rad, vrijedne ruke i tradiciju.

Konačno, i sam je sve u životu stekao napornim radom i odricanjima. Domagoj Vida na put do nogometne slave otisnuo se sa slavonskih pašnjaka i, poput kakvog “slavonskog Legolasa”, dojahao na najveće svjetske nogometne pozornice, ali nikada nije zaboravio odakle je krenuo i tko je uz njega bio kada su ga poznavali samo kao “Rudikinog malog”, plavokosog malenog harambašu iz Donjeg Miholjca sklonog sitnim nepodopštinama, na kojeg se zbog njegova zaraznog osmijeha nisi mogao ni naljutiti. Iako je epilog njegove nogometne karijere još daleko, Vida već gradi svoje utočište za budućnost, a ono, pogađate, uključuje povratak Slavoniji i njenim pašnjacima. Ima tome već gotovo pet godina otkad su prijatelji iz djetinjstva Dimitrije Simonović, Ivan Plechinger i Luka Mandić banuli u njegov kijevski stan s idejom da se počnu baviti uzgojem crne slavonske svinje.

– Bio je to njihov odgovor na moj prijedlog da se uhvate nekog posla, a da ću im ja u tome pomoći. Iskreno, mislio sam da će uzeti neki kafić u najam, ni u snu mi nije bilo da će im pasti na pamet nešto tako egzotično, naročito s obzirom na to da se nitko od njih, kao i ja sam, nikada nije bavio stočarstvom i poljoprivredom – otkriva Vida, koji nas je sa svojim prijateljima ovih dana ugostio na njihovoj farmi svinja u Cretu Viljevskom kod Donjeg Miholjca, gdje već četiri i pol godine uzgajaju fajfericu, autohtonu crnu slavonsku svinju. – Ma koje svinje, kakve svinje, što sada fantazirate? – odgovorio im je Vida tog hladnog ukrajinskog dana, a kada su mu rekli da je riječ o crnim svinjama, bio je još skeptičniji.

Nije ga sram

– Nije me sram priznati da sam tada prvi put i čuo za takve svinje. Uglavnom, pustio sam da to malo sjedne, a onda mi se ukazao Srna – smije se Domagoj, prisjećajući se jedne reprezentativne akcije.

– Sjedili smo za stolom Luka, Čarli, Plete, Srna i ja, kada me naš tadašnji kapetan upitao imam li slanine, na što sam odgovorio da nje uvijek ima koliko treba. No, on mi je tada rekao da ga ne zanima slanina od obične, bijele svinje, nego od crne slavonske. I tu se meni upališe lampice i sjetih se razgovora sa Simom, Plehom i Lukom. Srna je, eto, kriv za sve – nasmije se Domagoj, na što u priču uskače Dimitrije. Priča kako su od prvog trena htjeli raditi nešto drugačije i upravo su im svinje bile prva ideja. Htjeli su, naime, iz Mađarske uvesti mangulicu i praktički su već dogovorili kupovinu 20 nazimica za rasplod, ali ih je onda prijatelj Dominik Knežević, koji je sada predsjednik Udruge crne slavonske svinje, odgovorio riječima: “Pa, nećete valjda uzimati mađarsku pasminu, a imate ovdje našu slavonsku, fajfericu”.

– Nismo puno znali o tome jer se nitko od nas nikada nije bavio poljoprivredom. Ja sam završio Građevinski fakultet, Luka je dentalni tehničar, moj brat Dragan studira građevinu, a Ivan je telekomunikacijski monter koji sada radi na benzinskoj. Nikakve veze sa svinjogojstvom nismo imali, osim što smo u djetinjstvu znali s roditeljima otići na selo na svinjokolju i peći ražnjiće – pojasnio je Dimitrije začetke nečega što će prerasti u tvrtku Sin ravnice, koja je nedavno registrirana i koja od 2019. godine kreće u snažan razvojni ciklus. Od tri krmače i jednog nerasta, s kojima su u travnju 2014. krenuli na unajmljenoj zemlji u Cretu Viljevskom i za što im je Domagoj dao inicijalnih 10.000 dolara, danas su došli do 200 grla fajferice s ciljem da dosegnu 500 grla.

– Ništa o tome nisam znao, ali vjerovao sam im i rekao da ću stati iza njih, ući u tu priču, a da je na njima da se pokažu. Znate, sve što radim mora imati neki smisao i red, to nije neozbiljna priča i kada sam odlučio uložiti novac rekao sam da to mora biti ozbiljno i profesionalno. Oni su to prihvatili i zasad sve ide u pravom smjeru. Neizmjerno sam sretan što su ovo izabrali, jer ipak sam ja Slavonac, volim ovaj kraj, naše blago koje imamo, naše običaje… Znate kako se kaže, bolje da nestane selo, nego običaji. Htio sam dati još više gasa, posebno kada sam skužio da će biti kulena, kobasice, slanine, čvaraka… – opet se nasmijao Domagoj.

Nije bilo lako

Početci nisu bili lagani. Dečki su u hodu istraživali i učili. Trebalo je i više od 1000 kvadrata zemlje, pa su pomogle i njihove obitelji sa zemljom za proizvodnju hrane. Danas su na osam hektara, jer je Domagoj u međuvremenu kupio dodatnu zemlju, ali i to im je malo.

– Malo bi nam bilo i 50 hektara. Razvojni plan koji nam je napravila firma Alpha Capitalis kaže da moramo doći do 500 grla da bi to bilo rentabilno za 4-5 zaposlenih, pri čemu trebamo zaokružiti sve od proizvodnje sirovine do prerade u finalne proizvode, a za to nam treba još zemlje. Plan je kupiti i strojeve za obradu zemlje – istaknuli su Vidini prijatelji.

– Prijavit ćemo se na natječaje, idemo i na fondove EU, a spreman sam dodatno uložiti još novca da ovo uspije, jer je sada postalo jako ozbiljno. U iduće četiri godine moramo uložiti 1,5 milijuna kuna da razvijemo posao prema planu, i to ćemo učiniti na ovaj ili onaj način. Dečki su dokazali da ovo žele, da su predani poslu i ja ću ih podržati. I sâm sam jednom prilikom, kada sam bio na odmoru, istovario ječam s prikolice. Super mi je bilo, bio sam s prijateljima, popili smo pivo, zapjevali na kraju… Bio sam ispunjen – istaknuo je Domagoj, a prijatelji dodali da oko farme ima puno posla.

– Zabluda je da će fajferica narasti samo od trave, voća i povrća. Treba je i prihranjivati – poručili su Luka i Dragan, koji se u međuvremenu priključio ekipi. Njih dvojica najviše fizički i rade jer su Ivan i Dimitrije zaposleni na drugim radnim mjestima. Od 1. siječnja Luka i Dragan će i službeno biti zaposlenici Sina ravnice, inače svojevrsnog Vidinog zaštitnog znaka na kopačkama, gdje su još imena Donjeg Miholjca te supruge Ivane i sina Davida. Plan je u dogledno vrijeme povećati broj zaposlenih jer žele tim poslom osigurati egzistenciju sebi i svojim obiteljima, ali i pomoći drugima. Svinje najviše hrane sirovom hranom i hranom u zrnu. Vrlo malo melju, a premikse i kemiju izbjegavaju.

– Ne želim industriju, samo domaće. Neka bude i manje, samo da je kvalitetno – istaknuo je Domagoj, koji žali što ove zime nije uspio s prijateljima organizirati svinjokolju kako je planirao.

Išao na svinjokolju

– Htjeli smo se baš opustiti na pravi slavonski način, da i moja Ivana, Metkovka, vidi kako to izgleda, a i da Davidu to pokažem. Ja sam kao klinjo išao na svinjokolje kod baka i didova na selo, ali nisam baš radio. Uglavnom sam jeo, najviše pečene džigerice s lukom – prisjetio se Domagoj slika iz djetinjstva. Sadašnjost je, pak, jako lijepa. Nakon Rusije buknula je potražnja za kulenom, kobasicama, kulenovom sekom, čvarcima, šunkom… s Vidinim potpisom. Restoran O`brok u Zagrebu stalni im je kupac, predstavili su se i na Adventu, a već iza Nove godine moraju u veliku svinjokolju jer su ostali bez suhomesnatih proizvoda. Zovu ih restorani s mora, a Vida i Dejan Lovren spojili su Simonovića i Lovrenovog oca da dogovore isporuku proizvoda za Lovrenov hotel u Novalji.

– Loki i ja ćemo još šutati loptu, a njegov ćaća i Simo neka se dogovaraju oko posla – rekao je Vida, dodavši i kako obitelj njegove supruge iz Metkovića svako malo naručuje dodatnu “slavonsku energiju”.

– Sviđa im se, kao i meni, njihov brudet – iskren je Vida, koji redovito svojim proizvodima daruje i suigrače iz reprezentacije, a nada se da bi tržište mogao proširiti i na Istanbul, gdje trenutno igra, u restorane koji poslužuju jela od svinjetine. Dečki su već dosta svladali i obradu mesa, kao i njegovo sušenje i zrenje, a cilj je da u skoroj budućnosti sve rade sami. Od sjetve do izrade finalnih proizvoda. Već na proljeće kreću u izgradnju sušionice, zrionice… Svinje će i dalje držati na poluotvorenom uzgoju jer je to za fajferice prirodno i najučinkovitije. Vida, pak, sanja dan kada će jedino crnilo uz koje će se vezati ime Slavonije biti crna slavonska svinja.

– To je moj san i neka moja misija jer želim pomoći svojim prijateljima, ali i općenito svojim Slavoncima i svom zavičaju u kojem stanje nije dobro, odakle mladi odlaze, ali se nadam da će se trendovi preokrenuti. Nadam se da će i država odraditi svoje, stvoriti preduvjete za bolji život i razvoj ovog prekrasnog i bogatog kraja. Kao što sam imao san kao klinac igrati nogomet pred punim stadionima, tako želim da i ova firma radi dobro i da ljudi od nje dobro žive. Nema stajanja, nema natrag, samo naprijed – poručio je naš zlatni “srebrni Vatreni”.

Izvor: Jutarnji.hr