Vlasta Janton: Romantična ljubav nije nestala, muškarci također žele voljeti i žele biti voljeni

Ljubavni roman „Zagrljaj u koji pripadam“ Vlaste Janton skrenuo je pažnju na ljubiće koji pišu domaće autorice. Uz već afirmirane autorice ljubića Rosie Kugli i Kate Mitchell, Vlasta Janton ponudila je čitateljicama novi pristup u ljubavnom romanu, u kojem je komunikacija između partnera otvorena, a nove životne odluke donose se uzimajući u obzir dobrobit svih. No, iako nema spletki i negativaca, kušnje za protagoniste nisu ništa manje jer do konačnog sretnog kraja trebaju svladati sebe i svoje slabosti.

U romanu „Zagrljaj u koji pripadam“ glavni lik je nježna, ali odvažna Alina koja otvara cvjećarnicu i dokazuje se u poslu, kad u njezin život ulazi markantni Nikola. Ljubav na prvi pogled skladno se razvija u strastvenu vezu, ali Alina mora riješiti raniji odnos s muškarcem s kojim ima šestogodišnju djevojčicu.

Prije nego što je napisala svoj prvi ljubavni roman „Zagrljaj u koji pripadam“, Vlasta Janton pisala je kolumne za Indeks, a na portalu Hrvatska danas vodi kolumnu o odnosima pod naslovom „Život s Vlastom“. Ljubavni roman „Zagrljaj u koji pripadam“ dosad je predstavljen u knjižari „Hoću knjigu“, u rodnom mjestu Vaste Janton te u Rakitju u restoranu Jezero u sklopu kompleksa Camp Zagreb.

S Vlastom Janton razgovaramo o ljubavnim romanima i potrebi za ljubavlju kod današnje publike.

Zašto pišete ljubavne romane? Jesu li ljubavni romani pokušaj oživljavanja romantične ljubavi koja je ostala u nekim drugim vremenima? 

Jedino o čemu sam željela pisati je ljubav, jer ljubavi nikada dovoljno. Gledajući i slušajući ljude oko sebe, upijajući njihove želje i potrebe, nisam mogla a da ne primijetim kako su najviše željni upravo ljubavi i nježnosti. Jedini način na koji sam u tom pogledu mogla pridonijeti je ljubav u vidu ljubavnog romana. Kroz takav roman željela sam pružiti čitatelju sve ono o čemu je maštao, sanjao, vjerovao da postoji baš tu za njega. Romantična ljubav postoji. Prava ljubav postoji. Ljudi je iz straha od odbacivanja i napuštanja ne žele prigrliti. Radije žive prazni život, nego da im srce plamti ljubavnim žarom. I tu griješe. Nema ništa gore od straha. On ubija sve.

Ne bih se složila da je romantična ljubav ostala u nekim drugim vremenima. Ona je itekako prisutna. Ali ljudi često traže od drugih ljubav, pažnju, nježnost, a sami bi tek davali mrvice, pa se čude kako ne ide kako su zamislili. Ljubav je poput kutije s blagom. Svaki dan iz nje uzimaš što ti je toga dana potrebno, bila to podrška, ohrabrenje, nježnost, brižnost, zagrljaj, ljubav, toplina, pažnja. Ali ono što moraš znati je da bi iz te kutije nešto uzeo u nju moraš i svakodnevno brižljivo stavljati, jer bi se moglo dogoditi  da u nju posegneš i više nemaš što uzeti. Svaki odnos je obostrano davanje, i dok to obje strane ne shvate, neće biti romantične i prave ljubavi.

U romanu „Zagrljaj u koji pripadam“ u jednoj sceni opisujete muškarca koji ženi koja ga ostavlja kaže “idi nađi svoju sreću”. Koliko je za suvremene žene i muškarce važna predodžba o rastavi bez drame, suza i nasilja? 

Kroz roman se opisuje odnos muškarca i žene koji su godinama u vezi, i ta njihova veza čak nije niti loša, dobro se slažu, nema svađa, podmetanja, ružnih epizoda. Ali nema niti ljubavi o kojoj svi maštaju. Muškarac u jednom trenu shvaćajući koliko je njegova žena u takvoj vezi nesretna poželi joj svu sreću u životu,  jer njegova ljubav prema njoj veća je od želje za ostajanjem u takvoj beznadnoj zajednici. Želi da ona pronađe sreću o kakvoj je maštala a zna da to s njim nema. Nažalost, i sami smo svjedoci da je zaista rijetkost da se ljudi rastaju u pristojnim, korektnim odnosima. Drame, suze i vrijeđanja čest su gost takvih rastanaka. Jer uvijek je jedna strana koja to ne želi i naravno da odlazak boli. Ranjena srca od ljudi naprave ranjene zvijeri koji iz očaja od gubitka ne prežu ni pred čim. Odlazak boli, napuštanje boli, ignoriranje boli.  Ljubav ne boli.

Vječna mi je enigma zašto se ljudi toliko dugo boje priznati svoje osjećaje. Čemu ta tajnovitost mjesecima, izigravanje hladnoće, nezainteresiranosti, kada se iz aviona vidi da je nekome toliko stalo?  U romanu sam željela sve postaviti na svoje mjesto u pravo vrijeme.  On je voli, u redu, onda joj to neka i kaže. Nećemo sad tu okolišati. Ona njega voli, u redu, onda i ona njemu to kaže. Dok se toliko dugo čeka na Volim te, vrijeme prolazi, tu slatkoću čekanja na te dvije najljepše riječi na svijetu zamijeni već ne baš slatko iščekivanje, već preispitivanje da li mu je zaista stalo i tu počinje nezadovoljstvo samim sobom. Ako nekoga voliš reci mu to, ako ti netko nedostaje, reci mu to. Najgore što možeš učiniti je upravo to da ne učiniš ništa. I time nanosiš ogromnu štetu vašem odnosu. Reći osobi koju voliš Volim te pružaš joj neizmjernu sreću od koje ona poželi zagrliti čitav svijet. Zato, nikada nemojte toliko čekati na izražavanje svojih emocija.

Zaljubljeni muškarci u vašem romanu hrabro priznaju svoje osjećaje. Imaju li ljubavni romani mušku publiku? Kakve su reakcije muškaraca na roman “Zagrljaj u koji pripadam”?

Muškarci žele voljeti i žele biti voljeni, i stoga također čitaju ljubiće. Neki dan mi se javio moj bivši šef koji mi je rekao kako je roman pročitao za dva dana i napomenuo da nikako ne smijem prestati pisati. Ugodno me iznenadio, obzirom je uvijek slovio za strogog i suzdržanog čovjeka. Ali ipak, pokazao je i tu svoju dobro skrivenu stranu. Na promociji imam prilike vidjeti kako i muškarci kupuju moju knjigu, što mi je izuzetno drago, i potvrđuje ono što uvijek govorim, svi žudimo za ljubavlju.

Ljubomora je u jedna od najtežih prepreka s kojom se suočavaju Alina i Nikola. Zašto ste u romanu opisali posesivnost koja kvari inače idiličnu zaljubljenost?

Kroz roman se u nekoliko navrata isprepliću ljubomorne scene u kojima se  Nikola žestoko obrecne na Alinu. On je posesivno želi samo za sebe, smetaju mu njezini razgovori s poslovnim partnerima, smeta mu što nije konstantno uz njega, i time im nanosi štetu i bol. Ljubomora je otrov svake veze, lažno optuživanje partnerice zbog svoje nesigurnosti ne može donijeti ništa dobro u takvom odnosu. Nažalost, mnoge žene se susreću s takvim ponašanjem partnera. Kada želiš i tražiš poštovanje, moraš ga i sam spreman dati.

Na susretima s publikom, poručujete: “Nemojte odustati od svojih snova.” Zašto? 

Doista, uhvatila sam samu sebe kako na svakoj promociji publici poručim da ne odustaju od svojih snova. Svi mi imamo svoje snove, nešto o čemu smo cijeli život maštali, u svojoj glavi sto puta iznova razradili. Ali smo se iz razno raznih strahova bojali te snove ostvariti. Pogrešno. Uvijek, ali uvijek treba ići stazom svojih snova. Jer samo i jedino tada pronalazimo sebe i živimo život punim plućima.

Otkako ima sve više domaćih autorica ljubavnih romana, zapažaju se razlike između njihovih romana i čitateljice mogu izabrati ljubić koji im se najviše sviđa. Kako biste opisali svoje ljubavne romane u usporedbi s romanima Kate Mitchell? Kojoj su publici namijenjeni vaši ljubavni romani, a kojoj romani Kate Mitchell?

Domaće autorice ljubavnih romana polako ali sigurno sve više zauzimaju prostor na policama knjižara, i sve više imaju svoje publike koja zna prepoznati vrijednost naših spisateljskih pera. Naša djela su drugačija od stranih jer nisu pisana po špranci, svaki roman ima svoju toliko drugačiju priču, razvoj događaja, obrata, završetaka. Naša poznata kraljica ljubića Kate Michell koja ih je već napisala desetak, uvijek priče svojih junaka smješta u gradove Lijepe naše, opisuje naše običaje, kulturu, naše tradicionalne vrijednosti i od njih ne odstupa. Moj roman je nekako više liberalniji, par već živi u izvanbračnoj zajednici i ima dijete, kada se dogodi ta fatalna ljubav, i više je smješten u današnje doba kada takve stvari nisu takav tabu kao nekad. Također, način na koji opisujem i iznosim iz sebe emocije, je pomalo drugačiji od Katinih. To mi je najdraži dio pisanja romana… opisati snažnu ljubav koja te razdire, koja prožima svaku stanicu tijela, opija poput najsnažnijeg afrodizijaka, ljubav koja te nosi do oblaka i spušta poput povjetarca, ljubav od kojih oči sjaje poput zvjezdanog neba, to je ljubav koju samo jednom doživite u životu. I zato….. ne puštajte je. Nikada.

Sandra Pocrnić Mlakar