Vjerovali ili ne, svi smo uvijek u pravu
„Vidim strukturu, ali ne mogu si predočiti tvorca te strukture. Vidim uru, ali ne mogu zamisliti urara. Ljudski um ne može pojmiti četiri dimenzije, pa kako bi onda mogao pojmiti Boga, pred kojim su tisuće godine i tisuće dimenzija kao jedno?“
Albert Einstein
Dragi moji čitatelji, danas ću vam pisati o vjeri. Ako ste odmah pomislili na Boga, ne neću pisati o Bogu, već o vjeri. Ovih dana ste mogli gledati ministra kulture kako pred spomenikom u Jasenovcu radi svoj vjerski ritual, zatim se digla prašina što je ministar graditeljstva pozdravio sa „Hvaljen Isus i Bog Vam dao zdravlje“, a prije samo nekoliko dana napustilo nas je neraspadnuto tijelo drugoga proglašenog hrvatskog sveca i zaštitnika godine milosrđa sv. Leopolda Bogdana Mandića u Zagrebu, kojeg su pohodile rijeke ljudi iz cijele Hrvatske i regije.
Dok čitate ove prve retke, jeste li emocionalno reagirali već svrstani u vjernike ili nevjernike. Da li Vam se digla kosa na glavi na postupke ministara, slažete li se sa Albertom na početku bloga ili ste možda i sami bili na hodočašću i pomolili se za svoju obitelj, ljude oko sebe, mir i blagoslov kojem na kraju krajeva svi težimo.
Što nas određuje da li ćemo u nešto ili nekoga vjerovati ili ne vjerovati? Što nas svrstava u vjernike ili ne vjernike? Radi li se u cijeloj priči o stavu, naučenim uvjerenjima ili o suštinskom značenju riječi vjerovati?
Stav je nešto što stvaramo i gradimo kroz život osobnim razvojem sami, a uvjerenja vrlo često nasljeđujemo iz obitelji i okoline u kojoj smo sazrijevali no u većini slučajeva vlastita iskustva su ta koja nas potaknu da donesemo određene zaključke.
No prije nego i sad donesete određeni zaključak i odlučite da li ćete nastaviti čitati ili ne, zapitajte se o samom značenju riječi JA VJERUJEM!
Ja vjerujem!
Što znači vjerovati i koliko često koristite tu riječ, ne vezano uz vjeru u Boga i religiju?
Vjerujete li u sebe da ćete uspjeti ostvariti neki svoj zadani cilj ? Vjerujete li u svoje prijatelje da su vam pravi prijatelji? Vjerujete li u radne kolege da ćete zajedno uspješno obaviti posao? Vjerujete li u svoju djecu da će uspjeti savladati prepreke odrastanja? Vjerujete li da će vas sugovornik razumjeti u komunikaciji? Vjerujete li da ćete dobiti plaću na vrijeme? Vjerujete li da ćete brzo ozdraviti kad ste bolesni? Vjerujete li da će poslije kiše doći sunce? Vjerujete li da ćete se sutra probuditi?
U ovom kontekstu često smo svi skupa vjernici, i te kako vjerujemo, no kada značenje vjere upakiramo u kontekst vjere u višu silu i Boga, e tada se podijelimo na dvije strane.
Pokazat ću vam na primjeru kako.
Ja vjerujem i naučena sam da vjera potiče dok sumnja sputava i koči. Neki će to nazvati oprezom i realnim razmišljanjem. No ja sam odabrala radije vjerovati , ali i prilagoditi se kada moja vjera ne krene u smjeru mojih očekivanja. Dakle, ponovo vjerujem da se nešto promijenilo s razlogom. Korijen mog življenja i djelovanja je svakako vjera i pozitivan stav!
Osim vjere u život, duboko vjerujem da postoji nešto što nas je stvorilo i odredilo našu misiju. Rođenjem su nam dani talenti da ih iskoristimo kako treba. Ta ista nevidljiva ruka nas prati na tom putu i usmjerava da dođemo do svog cilja, no mnogi to ne vide. Mnogi to niječu i uzdaju se samo u svoj zdravi razum. Kažu, nemamo dokaze, nismo to vidjeli vlastitim očima. I vjerovali ili ne u pravu su i oni i mi koji vjerujemo.
Bila sam na hodočašću i u crkvi Sv. Leopolda Mandića u Zagrebu i poklonila se tijelu. Ne sjećam se više kada sam i od koga dobila knjižicu s njegovim molitvama davnih 90-tih, no kako mi je mama tada bila jako bolesna, intuitivno sam čitala te molitve i trebala nešto za što ću se uhvatiti kada pričam sama sa sobom. Tada sam ih čitala i molila mu se. U isto vrijeme započeo je rat u mom rodnom gradu Vukovaru koji me je razdvojio od obitelji i sad već znate kome sam se opet molila kada nisam znala jesu li živi i gdje su, da nas ponovo spoji i vjerovala da ćemo ponovo biti skupa. Vjera i nada pomogle su mi da ustrajem i da se ponovo sastanemo i nastavimo život dalje ispočetka.
Ispričala sam bratiću svoju priču da sam bila u Zagrebu da se poklonim tijelu i zahvalim na tome što su moje molitve uslišene, a on je na to meni uzvratio: „Svejedno bi ti se oni javili i svejedno biste se vi sastali, misleći na moje roditelje koji su se tada našli u zarobljenom Vukovaru, a ja u tuđoj zemlji!“
Upravo ta njegova realna rečenica sumnje da nisu molitva i vjera ispunile moju nadu i želju da ponovo imam obitelj na okupu, već da bi se to svakako dogodilo, potvrđuje da smo svi u pravu.
Vjerovali ili ne, svi smo u pravu!
Pitanje na koje nikada neću znati odgovor je, da se nisam molila i da nisam vjerovala, da sam imala negativan stav i da sam sumnjala, da li bi se stvarno vratili iz razorenog Vukovara živi ili ….
Pitanje je kako se osjećamo kad vjerujemo u nešto i kad sumnjamo? To bi bilo lijepo da prepoznamo u sebi. Jesmo li dobro sa tim osjećajem vjere i jesmo li dobro sa osjećajem sumnje?
Izabrati pravi put po osjećaju!
Osobno sam izabrala put vjere, a ne put sumnje. Vjerujem u neku višu silu, kako god je zvali, Bog, Stvoritelj, prasak, svemir, vjerujem u sebe, vjerujem u svoju obitelj, vjerujem u svoju djecu, vjerujem u svog supruga, vjerujem u ovo što radim, vjerujem u svoje klijente i poslovne partnere, vjerujem u svoje prijatelje, vjerujem da sam na pravom mjestu u pravo vrijeme, vjerujem u pozitivan stav, vjerujem u maštu i vizualizaciju, vjerujem u iskrenu ljubav, vjerujem u smisao života, vjerujem da se sve događa s razlogom, vjerujem da u životu ne moramo patiti, vjerujem da možemo sami utjecati na tijek svoje sudbine, vjerujem da vjera pomaže a ne odmaže, vjerujem da nas vjera čini čovječnijima!”
Sad vas molim za kraj da se svi skupa stavimo u cipele i onih koji sumnjaju i koji imaju na to pravo. Kakav osjećaj budi sada sumnja u nama?
Sumnjam da postoji viša sila, sumnjam u svemir, sumnjam u sebe, sumnjam u svoju obitelj, sumnjam u uspjeh svoje djece, sumnjam u svoj posao, sumnjam u poslovne partnere, sumnjam da ću uspjeti, sumnjam da ću ikada više ozdraviti, sumnjam u radnog kolegu, sumnjam da ću ikada biti bez problema, sumnjam da sumnjam …itd.
Zapamtite, strah je podloga sumnje, a ljubav je podloga vjere. Ja biram ljubav:) a na vama je da i dalje sumnjate ili da vjerujete!
I za kraj:
Mlad si koliko i tvoja vjera, star koliko tvoja sumnja: Mlad si koliko i tvoje samopouzdanje, star koliko i strah; Mlad si koliko i tvoja nada, star koliko i očaj. Douglas Mac Arthur
Mara Majstorović 
