Kako su Veronika, Paula i Antonija istrčale Spartathlon
Za analizu trke je važna informacija o njenoj jakosti. Naime, Spartathlon ne može upisati svako, već samo ultraši s već prethodno dobrim ostvarenim rezultatima, što ga često puta čini i jačim od svjetskog prvenstva, gdje puno zemalja na njih dovuče ultraše preko tzv. wild carda, što znači bez normi, čak i bez otrčanih trka, drugim riječima na povjerenje vlastitog saveza.
Norma za nastup na Spartathlonu je vrlo visoka, npr. 10 sati za muškarce i 10:30 za žene na stotki. Svi koji su ikad probali trčati 100 km u komadu dobro znaju što to znači. Osim rezultatskih normi, postoje i nacionalna ograničenja, obzirom da neke zemlje doslovno obožavaju preplaviti ovu trku, primjerice Japan, koji je limitiran na 60 učesnika i taj limit je kod njih uvijek popunjen u startu. To dovoljno govori o širini i popularnosti ultramaratonskog pokreta u Japanu, kad svake godine imaju 60 i više ultraša s tako visokim normama.
Uz to ide podatak da su naše cure ekipno dobile reprezentaciju Japana na posljednjem svjetskom prvenstvu u disciplini 24 sata, dok su u disciplini 100 km izgubile samo od njih, što isto tako još jednom potvrđuje iznimnu i svjetsku kvalitetu naše male ali moćne reprezentativne gomilice.
Trka kreće iz Atene, točno podno Akropole, znači s nešto više metara od samog cilja u Sparti, koja je praktički na visini mora. Međutim, trka je sve samo ne ravna, obzirom da duž staze dugačke 246,8 kilometara, trkači moraju savladati 2.850 metara uspona i isto toliko spusta. Za točniju ilustraciju staze, to bi bilo kao da trčite od Zagreba do Trsta (ili Rovinja) i da po putu morate proći 3 puta preko Sljemena!
Na stazi ima čak 75 kontrolnih/okrepnih punktova, 11 liječničkih stanica, 9 stanica za masažu, 4 stanice s punim obrocima (špageti, riža, juha, krumpir…) i 11 mjernih točaka. A te su mjerne točke vrlo važne za analizu trke jer pričaju svoju priču, obzirom da su postavljane prilično ravnomjerno u prosjeku na svakih 20-25 kilometara.
Odmah nakon trke sam povadio statistiku prolaznih vremena (tabela 1) i poračunao vrijeme i prosječan tempo naših cura u svakom od tih 11 segmenata. Nakon toga sam povadio njihove pozicije u trci nakon svake vremenske kontrole (tabela 2), kako bi imao uvid u njihov odnos s ostalim ultrašima. Ovo je i ključ analize jer prosječan tempo, kao osnova analize na maratonu i kraćim trkama, nije egzaktan pokazatelj na ultramaratonima ovakvog tipa iz više razloga. Jedan od njih je promjenjiva konfiguracija staze, raznoliki sastav terena, zatim trčanje po mraku, trčanje u uvjetima kad se organizmu spava, kad je blago rečeno jako umoran itd. Uz sve to, skupi se i jako puno gubljenja vremena na punktovima, gdje se osim uzimanja okrepe, dešavaju presvlačenja, toaleti, spavanja, pa i neizbježna fotografiranja. Našao sam na netu čak i statistički članak s prethodnih Spartathlona (http://www.ultraned.org/n_item/f1395.php) o količini izgubljenog vremena na čekpointovima, i kod velike većine, čak i onih najboljih se kreće oko 2 sata, što znači da utječe na konačni prosječan tempo oko 30 sec/km, pa je informacija o prosječnom tempu praktički neupotrebljiva, samo ilustrativna.
Više pročitajte klikom ovdje
