Većina njegovih zaposlenika su invalidi: ‘Za naše radnike koji nemaju stan kupili smo kuću’

Prvi dan na poslu otvorio sam i zatvorio laptop i pitao se što da radim. Naručili bi devet jarbola od drveta za zastave, radnici bi posao razvukli na pet dana. Gledao sam jednom radnike, njih šest-sedam okupilo se oko bačve u kojoj su zapalili vatru i grijali se. Proizvodni štagalj samo što se nije urušio, gledao sam ga još lani kako je pod zadnjim snijegom bilo pitanje trenutka da se sve stropošta.

Kada sam stigao, sve je išlo u prilog likvidaciji, više od milijun i pol kuna dugova, četiri neisplaćene plaće… Ali tko bi imao srca ugasiti mjesto u kojem od 60 radnika, njih 40 ima invaliditet? Poruka župana da se ta tvrtka ne smije likvidirati bila je dovoljna, morao sam nešto napraviti, govori nam to Alen Baščevan, koji je na mjesto ravnatelja Ustanove za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje Suvenir Arbor došao prije nekoliko godina.

Tvornicu u Siraču nedaleko Daruvara izdigao je iz pepela, ili možda bolje reći piljevine. Od poslova koji su značili životarenje, kao što je izrada drvenih kuhinjskih dasaka ili ormarića za telefone (koje više nitko ne koristiti), u par godina podigli su se u mjesto gdje se izrađuje najkvalitetniji namještaj od bukve i hrasta, a kupci od njih posežu iz Velike Britanije, Francuske, Njemačke…

Obnovio se radni elan, a sada Suvenir Arbor, koji na pročelju svoje zgrade ima naslikano veliko srce u drvetu, započinje možda svoju najljepšu priču jer su nedavno kupili prvu kuću do svog pogona i namjeravaju je preurediti za smještaj najsiromašnijih radnika, koji su praktički beskućnici.

– Većina radi za minimalac od 3250 kuna i znao sam da neki daju od te male plaće polovicu samo za najam smještaja. Kakav je to život kad sve što zaradiš moraš nekome dati samo da nisi na ulici? Mučilo me to jer su de facto beskućnici. A onda se pojavila tabla da se prodaje kuća do nas. Ideja je niknula i kupili smo je za 80.000 kuna. Tu ćemo urediti dom za naše najsiromašnije radnike – govori nam ravnatelj.

Staro je to oronulo zdanje ali su je stručnjaci već pregledali kuću – zidovi i temelji su zdravi. Planiraju skinuti krov i podignuti novi, oguliti je sve do ‘cigle’ i dati joj novi sjaj.

Procijenili su da im za njihovu ideju treba 250.000 kuna. Puno je to novaca, ali se ne boje jer vjeruju da neće biti sami i da će se mnogi javiti i pomoći kako bilo, makar donacijom pločica. Prvi radovi već su krenuli, čisti se okućnica.

– Ali ne diramo voćke, trešnju… s njih već sad naši radnici beru i počaste se. Ostavit ćemo im to da imaju. Srušit ćemo stare potleušice kraj kuće i raščistiti prostor za uzgoj povrća – govori Baščevan.

Ideja je da podignu grijani staklenik za uzgoj povrća. Time bi se bavili stanari kuće, ali i svi ostali radnici kad bi imali manje svog posla. Povrće bi koristili za sebe, a ako bude viška, u Arboru već znaju kome bi to prodali.

– Plastenik bi se grijao od viška energije koju bi sami proizvodili. Postavljamo fotonaponske ploče za proizvodnju struje i pokrivat ćemo najmanje 50 posto, a vjerujem i 70 posto svojih potreba za strujom čiji se računi sada penju i na više od 25.000 kuna. Od drvenog otpada proizvodim svoju toplinsku energiju – kaže nam ravnatelj.

Među radnicima već sad vlada uzbuđenje jer njih nekoliko dobit će novi dom.

– Nekad je Arbor imao svoju kuću za stanovima za radnike. Prodalo se to davno. Sada ponovno kupuju kuću i to se ne može opisati koliko će to radnicima značiti – govori nam Vesna koja već nekoliko mandata radi posao sindikalne povjerenice i kaže: “Nekad sam morama ići pregovarati da nam isplaćuju plaće jer su im kasnile i po nekoliko mjeseci. Sada toga više nema, ona dolazi ne u dan, nego u sat”.

Ravnatelj priča i to da je britanski kupac baš za Vesnu i njene kolege rekao da prefino obrađuju drvo, ali u Arboru ne znaju drugačije. Baš zato je Britanac htio da jednog radnika povede sa sobom.

Na to računa i Nebojša Bubanović (28) koji nema vlastitu nekretninu.

– Živim sa svojom udomiteljicom kod koje sam odrastao. Sada plaćam kod nje smještaj. Ode mi pola plaće na to. Kada bih imao gdje biti i ne bih morao trošiti plaću, to bi mi bila velika pomoć – govori nam Nebojša koji radi za minimalac.

Za Nebojšu ravnatelj kaže da ga ne bi dao “ni za što” jer je odličan radnik u pilani gdje se režu sirovi trupci. A pokazujući nam proizvodni pogon, ravnatelj skoro na svakog kimne i s velikim poštovanjem ispriča koliko su vrijedne ruke njihovih radnika.

– Vidite ovog gospodina? Desnom rukom ne može raditi. Invalid je od rođenja. Ni s nogom ne može, a takvog stolara ne možete naći. On s jednom rukom radi bolje nego ja s dvije. Kad sam došao u pogon, tri dana sam radio uz jednu gospođu na četkanju drveta. Govorili su mi da radnici ne moraju imati puno pauza i stanki za obrok. A ja sam nakon samo dva sata rada umro od umora. Znate da biste bili bijeli od sitne drvne prašine samo kad bi prošli pogonom? A ljudi su tu bili po osam sati – govori nam ravnatelj.

Sada su izgradili nove proizvodne hale, imaju nove strojeve i usisne otvore za piljevinu i prašinu pa je doslovno lakše disati. A gospođa koja je radila na četkanju drveta uz ravnatelja kada je tek stigao bila je Vesna Cerovečki (63) koja nas je dočekala uz svoj stroj u obilasku pogona. Ona tu doslovno radi čitav svoj život, 36 godina. Stopostotni je invalid i na njenom se licu da voli i živi svoj posao.

– Rekao je, daj mi Franju. To je naš glavni tehnolog. Nazvao sam ga i rekao: “Franjo, ja ti ne mogu prešutjeti. Britanac ti nudi da preseliš obitelj i plaću koja je deset puta veća, 4000 funti”. Odbio je – rekao je ravnatelj.

Britanac je znao zašto traži Franju Folaka, čovjeka koji samo baci pogled na drvo i zna njegovu ‘dijagnozu’.

– Taj čovjek od oka zna ako nešto mora ići na sušenje jer bi u protivnom puklo u obradi. To su naši ljudi, vrhunski stručnjaci za drvo koji rade za minimalac ili malo više od toga. A Arbor je njihov dom i da ga nema, izgubili bi dio sebe jer su tu kao u svojoj obitelji – govori nam ravnatelj. Kada je stigao, vidio je da je to mjesto puno više od obične tvornice. Štoviše, priznaje da je svojim dolaskom mislio da sa svojim sposobnostima treba ići za Zagreb, raditi neke ‘važne’ i velike poslove. Sada?

– Tu sam našao sebe i ovo je najbolja stvar koja mi se dogodila. Ovo vrijedi više od bilo kojeg posla u Zagrebu i ti su me ljudi u Arboru naučili što znači stvarati – govori nam ravnatelj.

Tvornica je u nekoliko godina dobila nove proizvodne pogone, moderne strojeve i od priče pred likvidacijom, postali su mjesto gdje se ne proizvode više samo jarboli za zastave, kuhinjske daske od drveta ili telefonski ormarići. Sada rade blagovaonske stolove vrhunskog dizajna, krevete, drvene igračke, a za kupce izvana rade drvene dijelove koji se ugrađuju u vrhunski namještaj koji se prodaje po astronomskim cijenama.

Izvor: 24sata.hr