O važnosti emocija ili kako sam zavoljela prati suđe

Postala sam dijete kojem su oba roditelja zaposlena poprilično rano što me rano i naučilo odgovornosti. Imam mlađu sestru za koju sam bila odgovorna, a kućanske poslove sam počela raditi čim sam za to bila fizički sposobna. Pri tom mislim prati suđe čim sam mogla dohvatiti slavinu i sudoper. To je bio jedan od mojih prvih zadataka koji se nastavio svakodnevno cijeli život jer su majka i sestra imale preosjetljivu kožu za to. Znalo se tko će oprati suđe ako ga ima.

Piše: Jelena Kuzmić/Samopozitivno.com

Nekako s vremenom mi je to jednostavno dosadilo. Postalo je svakodnevan naporan posao kojem nema kraja što je uzrokovalo rast mojih negativnih emocija prema samom procesu, odgađanje do zadnjeg trenutka i beskonačne rasprave sa samom sobom. Jednostavno to nisam voljela raditi, a morala sam. Samo jedan od gomile zadataka na koje razvijemo takav negativan pogled što nam nimalo ne pomaže u odradi.

Što sam više proučavala principe življenja, sve mi je jasnija bila važnost emocije koju imamo pri nekom činu. Jednostavno, uvijek radi samo ono što ti se u tom trenutku najviše radi od svih mogućih ponuđenih opcija. Imala sam na tu ideju tipičnu reakciju žrtve – da, kad bi to samo bilo moguće. Ali pomalo, situaciju za situacijom, odlučila sam se toga što više držati i vidjeti što će se dogoditi. Tako je jedan od mojih prvih eksperimenata postao omraženi posao pranja suđa. Odlučila sam ignorirati naredbe uma da suđe mora biti oprano u točno određenom trenutku i počela ga prati samo kad bi mi to donosilo zadovoljstvo. U početku je to bila pozitivna emocija jer sam konačno skinula neželjeni posao s popisa obveza. Došli bi trenuci kad bi pranje suđa bilo nešto što najviše želim obaviti u tom trenutku od svih ponuđenih opcija jer sam željela čistu kuhinju, a to je bio način da ju dobijem.

I dalje sam zadatak obavljala samo kad bih htjela, ali sam polako na to počela gledati kao na vrijeme koje mi je poklonjeno da mogu slušati glazbu, audio knjige ili neke inspiracijske govornike. Pranje suđa je u tim trenucima padalo u drugi plan jer sam se fokusirala na nešto drugo što mogu raditi u isto vrijeme. To je imalo pozitivan utjecaj na moje emocije tijekom procesa, ali zbog manjka fokusa događala su se česta razbijanja i zaglušujuća buka koju nisam doživljavala zbog slušalica u ušima.

Silom prilika, došlo je razdoblje kad nisam smjela ništa slušati i bila sam prisiljena svoj zadatak obavljati i dalje, ali s punim fokusom i u tišini. Pozitivne emocije prema tome sve su više rasle jer sam počela ih počela povezivati s pranjem suđa. Nije više bilo odgađanja, zagađivanja stava negativnim mislima i beskonačnog kukanja u glavi zašto sad ja opet to moram raditi. Jednostavno sam radila kad mi se radilo, držeći u sebi čisti pozitivan stav prema tome što se događa.

Počela sam uistinu živjeti u trenutku, osjećati toplinu vode i sapunice na rukama, uživati u izlasku čistog posuđa iz nje, a nakon svega pogled na čistu i mirisnu kuhinju me oduševljavao. Nije bilo ni traga negativnosti, pratila sam pozorno svoje misli i emocije koje su se pojavljivale tijekom procesa. Nakon nekog vremena spontano je stigla i zahvalnost. Bila sam zahvalna neograničenoj količini tople vode, sredstvu za pranje suđa koje mi pomaže da proces bude lakši, spužvi koja kupi i čisti ostatke hrane. Svaki komad suđa koji bih uzela u ruke podsjećao me koliko sam blagoslovljena što mogu očistiti ostatke nakon nebrojenih ručkova koji su skuhani za moju obitelj, prisjećala sam se točno koje je jelo bilo u kojem loncu i kako smo uživali dok smo ga jeli. Pranje suđa postalo mi je meditativan proces u kojem sad apsolutno uživam.

Što je bilo ključno za promjenu? Je li se išta promijenilo osim mog stava?

Nije, i to je najvažnija lekcija koju sam naučila. Uspjela sam pretvoriti nešto omraženo u nešto omiljeno. Trebalo mi je vremena, ali i to ovisi o našoj odluci. Ključan trenutak kad je sve krenulo u drugom smjeru bila je jednostavna odluka da radim akciju samo kad imam pozitivnu emociju prema njoj. Bez sumnje smo sposobni odmah proizvesti pozitivne emocije prema omraženim zadacima, ali ponekad imamo toliko duboke programe i nesvjesne automatske reakcije da nam to izgleda nemoguće. Zato mi se čini lakši put pričekati da nešto postane apsolutno najprivlačnija akcija koju možemo poduzeti, a kako ponavljamo radnju uz pozitivne misli i emocije, takva reakcija nam s vremenom postane automatska. Možda vam na prvu može izgledati da tako nikada ništa ne biste obavili, ali kod svakog zadatka dođe trenutak kad on postaje prioritet i ne možete zamisliti da ga ne obavite. I to je trenutak kad ga treba obaviti jer će zbog vašeg stava biti obavljen na najbolji mogući način.

Ako bilo što radimo „pod prisilom“, gunđajući i pljuckajući u svojim mislima protiv toga, iako zadatak u konačnici bude obavljen, treba nam puno više vremena za to i kvaliteta posla značajno opada. Ovaj proces uči nas lekciju strpljivosti i života u sadašnjosti jer je uistinu najvažniji samo trenutak kad se zadatak obavlja, tada u njega ulažemo sebe, svoje emocije i misli, sve prije je samo prazna buka u glavi.

Smatram da je promjenu paradigme u glavi najbolje započeti sitnim kućanskim poslovima koje ne volite raditi. Sigurno postoji nešto na što prvo reagirate nevoljko. Kad sljedeći put treba oprati suđe, usisati, obrisati prašinu ili oprati gomilu odjeće, za početak pričekajte trenutak kad vam je apsolutno nezamislivo da se to ne obavi. Ne zbog drugih, nego zbog vas. I tada to napravite, s punim fokusom. Nađite način unikatan za vas koji vam budi zadovoljstvo, sreću i zahvalnost što to možete raditi jer tada širite oko sebe mir i zadovoljstvo, a ne nervozu i krivnju. Upalite si glazbu, pustite si omiljenu knjigu, pjevajte, plešite dok to radite. Zahvalite se svakom pomagalu i sredstvu koji vam posao čini lakšim, uistinu ih je u današnje vrijeme bezbroj.

Radite to sve dok emocija zadovoljstva pri peglanju ne bude ista kao ona kad dođete prvi dan godišnjeg na plažu, tada znate da ste savladali lekciju. I čestitajte si na tome jer nije lako promijeniti godine istog obrasca, a vi ste to upravo uspjeli. Kad uspijete s jednim poslom, pređite na drugi. Malo po malo, zadatak po zadatak, sve što radite postat će vam zadovoljstvo i užitak, moći ćete obavljati sve kompleksnije zadatke na savršen način i sve što dodirnete bit će uspješno. Uspjeh proizlazi iz naše emocije prema tome što radimo, zato je ključno da se osjećate odlično i neka vam to uvijek bude prioritet. Korisnije je otići odrijemati ako vam je u određenom trenutku to jedino od čega ćete se osjećati dobro nego napraviti gomilu posla sijući negativnost oko sebe.

Zapamtite, uvijek je važnije kako se osjećate dok nešto radite od toga što radite!