Vanesa Ljahnicky: Pacijenti sa sličnim psihozama vrlo su zadovoljni mojom knjigom

Odnos društva prema oboljelima od psihičkih bolesti kod nas još nije raščišćen. S jedne strane deklarativno smo za uključivanje osoba s psihičkim dijagnozama u društvo, a s druge strane strahujemo od njihovih neočekivanih reakcija na poslu ili u frustrirajućim situacijama i najčešće ih nastojimo što više udaljiti iz svoje sredine.

Razgovarala: Sandra Pocrnić Mlakar

U medijima se problem osoba s dijagnozama psihičke bolesti ne obrađuje, a ispovijedna proza o iskustvu liječenja kod nas je još rijetka. Ipak, malobrojni smognu hrabrosti za objavljivanje svojih zapisa u prvom licu. Jedna od takvih hrabrih je spisateljica pod pseudonimom Vanesa Ljahnicky, čija je knjiga, pod izravnim i jasnim naslovom „Imam psihozu, pa što?“, izašla u drugom, proširenom izdanju. Vanesa Ljahnicky piše vrlo otvoreno o svojoj bolesti, odnosu s članovima obitelji, sa psihijatrima, o svojem doživljaju sebe kroz uspješno liječenje tijekom kojeg se njezina bolest stabilizirala. Štoviše, Vanesa Ljahnicky drugi je dio knjige posvetila pacijentima koji i dalje odbijaju liječenje i opisala jedan liječeni i jedan neliječeni slučaj psihoze, u namjeri da pacijente koji i dalje odbijaju liječenje upozna s njegovim prednostima. Vanesa Ljahnicky danas samostalno planira svoje nove nakladničke poduhvate i uživa u svojoj novootkrivenoj ulozi spisateljice. Knjiga „Imam psihozu pa što“ u knjižarama „Školska knjiga“ i „Hoću knjigu“ te u knjižarama Fraktura i Medicinska naklada u Zagrebu, Knjižara Nova u Osijeku i Knjižara Korzo u Varaždinu, a uskoro će se moći kupiti i online na web stranici autorice.

S Vanesom Ljahnicky razgovaramo o njezinoj knjizi, odnosima u obitelji, talentima i ambicijama te o strukturi njezine u knjige u kojoj nakon ispovijesti slijedi dio u kojemu na  primjeru opisuje prednosti liječenja.

U knjizi „Imam psihozu, pa što?“ opisujete svoju obitelji i njihovo reagiranje na Vašu psihičku bolest. Kako ste se odlučili napisati knjigu o svojoj psihičkoj bolesti?

– Sasvim slučajno i gotovo spontano. U to vrijeme pisala sam roman: „Sol u kavi“, koji nikada nije objavljen, a kako je moja sestrična rekla da je dosadan, počela sam pisati drugi roman koji prvotno nije zamišljen kao roman, nego više kao zabilješke koje su nastale nakon smrti moje majke. Pisala sam ih u veliku bilježnicu, a kako je to bilo doba kad je moja sestrična Ana gotovo svaki dan išla na djevojačke večeri svojih prijateljica, u mom je stanu gorjelo svijetlo, što je značilo da sam budna, tako da je čitala te moje bilješke, uvijek bi rekla: „Ovo je stvarno dobro, ovo je izvrsno, piši dalje, nije dosadno kao onaj roman: “Sol u kavi“, zašto to ne bi objavila? S obzirom na to da sam svakako htjela objaviti knjigu, zajedno sa svojom sestričnom, svojom najoštrijom i najžešćom kritičarkom, odlučila sam se objaviti knjigu: „Imam psihozu, pa što?“ Nisam razmišljala o njoj kao o knjizi koju sam odlučila napisati o svojoj psihičkoj bolesti, kasnije sam shvatila njezinu vrijednost.

Kako je pisanje knjige djelovalo na psihozu? Jeste li kroz opisivanje psihoze bolje upoznali i sebe i svoju bolest?

– Moje pisanje u svakom slučaju djelovalo je smirujuće i relaksirajuće na moju psihozu. Kroz opisivanje psihoze nisam bolje upoznala sebe i svoju psihozu jer sam ih upoznala već daleko prije kad sam se počela liječiti na elitnom X. odjelu, koji su čak pacijenti i njihove posjete nazivali „hotel odjelom“, kroz poznavanje svoje bolesti postala sam daleko svjesnija realnosti oko sebe i daleko kritičnija prema svemu oko sebe i promijenila sam svoj odnos s ljudima, a prijatelje sam svela na minimum.

U knjizi opisujete odnose u svojoj obitelji koji u Vašoj mladosti nisu bili idilični. Jeste li u zrelim godinama pronašli razlog za oprost roditeljima? Osjećate li i danas gorčinu zbog neispunjenih očekivanja o skladnim obiteljskim odnosima?

– U svojim zrelim godinama nisam našla razlog za oprost majci, koja mi je život pretvorila u pakao, dok sam ocu kojeg sam jako voljela odmah nakon mamine smrti oprostila. U stvari, ocu nisam imala što za oprostiti, bilo je to samo drukčije shvaćanje nekih stvari, nešto poput nesporazuma. Danas ne osjećam gorčinu zbog neispunjenih očekivanja o skladnim obiteljskim odnosima. Kako rastemo i zrelimo, mijenjaju nam se i stavovi prema skladnim obiteljskim odnosima. Ljudi se mijenjaju, pa se tako i mijenjaju slike u našim glavama o skladnim obiteljskim odnosima.

Završili ste kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a krajem devedesetih radili ste kao lektorica u Hrvatskom državnom saboru, gdje ste položili i državni stručni ispit za službenike u tijelima državne uprave. Kako danas realizirate svoje potencijale? Jeste li zadovoljni svojim životom i kakve planove imate za budućnost?

– Volim putovati, upoznavati druge zemlje i ljude i njihove kulture, a obožavam čitati i pisati. Osjećam se ispunjenom i sretnom, za budućnost imam u planu objaviti još puno dobrih knjiga. Također bih voljela obići sajmove knjiga u Frankfurtu i u Londonu jer me jako zanimaju.

Knjigu završavate savjetima za psihičke bolesnike i njihove roditelje koje podsjećate na važnost redovitog uzimanja lijekova i povjerenja u liječnike, uz napomenu da ne trebaju razmišljati o tome „što će susjedi reći“. Koliko ste u svom životu, nakon završenog fakulteta i četiri objavljene knjige, svjesni stigme psihičke bolesti?

– Nekad sam i sama stigmatizirala svoju bolest. Kad god mi je bilo loše, rekla sam: „Ne idem ja u ludnicu, nisam ja nikakva luđakinja.“ U međuvremenu su se odnosi o mojoj psihičkoj bolesti promijenili, tako da ja sama imam posve drukčiji odnos prema svojoj bolesti i naravno da ju ne stigmatiziram, ali iznenadila me je reakcija ljudi koji me okružuju. Nakon što sam napisala svoj prvijenac, ljudi oko mene kao da su se posve promijenili. Oni od kojih sam očekivala da stigmatiziraju moju bolest, razmišljaju o njoj kao o običnoj bolesti, a u mojoj obitelji u kojoj je većina visoko obrazovanih intelektualaca, jedino me tetak nije stigmatizirao, već me i poticao na liječenje, tati koji već 6 godina nije među nama, trebalo je nešto duže. Podršku mi je dala i obitelj s tatine strane (stric Nikola koji nažalost već 7 godina nije među nama, strina Stanka, bratić Aleksandar i sestrična Sanja) koji moju bolest već gotovo 20 godina doživljavaju kao nešto posve normalno, potiču me u liječenju i ako završim u PB „Sveti Ivan“ redovito me posjećuju.

U knjizi navodite kako bolest držite pod kontrolom uz redovite posjete psihijatrici i uzimanje lijekova. Imate li danas toliko povjerenja u sebe da se ne morate bojati vlastite neumjerene reakcije u javnosti u slučaju frustracije, stresa ili straha? Kako se nosite s aktualnim strahom od potresa i kako se prilagođavate uvjetima ograničenog kretanja zbog epidemije?

– Hm, zanimljivo pitanje. Naravno da danas imam dovoljno povjerenja u sebe da se ne moram bojati vlastite neumjerene reakcije u javnosti. Kad mi nije dobro, što je u posljednje vrijeme sve rjeđe i rjeđe, ostanem doma i onda dosta često znam zivkati svoje prijatelje telefonom i kad treba i ne treba. Moj najbolji prijatelj jedan poznati svjetski izdavač mi blokira broj kad mi nije dobro, a kad me prođe kriza, odblokira mi broj.

Po svojoj prirodi nisam paničar, ali razumljivo je da mi nije bilo ugodno kad je Zagreb zadesio najjači potres. A što se tiče prilagođavanja uvjetima određenog kretanja zbog pandemije, slušam savjete kriznog stožera i pridržavam ih se: ne nedostaju mi kafići, meni nedostaju velike promocije knjiga. Ta pandemija je u stvari svojevrsna smrt za našu kulturu.

U drugom dijelu svoje knjige „Imam psihozu, pa što?“ opisujete svoje liječenje i uspoređujete svoj slučaj s pacijenticom koja ne prihvaća psihijatrijske savjete, a izdavač navodi kako tim pristupom možete pomoći drugim bolesnicima na putu do ozdravljenja. Kako ste došli na ideju uvrstiti u knjigu takvu usporedbu? Je li do Vas došlo mišljenje nekog od čitatelja sa sličnom dijagnozom?

– S obzirom na to da je moja knjiga autobiografska, tu navodim slučajeve jer ne pišem o fiktivnim likovima nego o likovima s kojima sam ležala u isto vrijeme na ekskluzivnom i elitnom X. odjelu PB „Sveti Ivan“ tako da sam ih osobno poznavala. Međutim, kroz moje dvadesetogodišnje liječenje susrela sam jako puno pacijenata koji su se poput mene liječili u Jankomiru i koji su mi sasvim otvoreno rekli da će prestati uzimati lijekove kad izađu iz bolnice. Provela sam sate i sate razgovarajući s tim pacijentima, ali od toga nije bilo nikakve koristi, odnosno nisam ih potaknula na nastavak liječenja. Zvala sam bezbroj puta svoju anđeoski strpljivu psihijatricu i ona mi je savjetovala neka odustanem od toga jer se pacijente ne može prisiliti na psihijatrijsko liječenje, bilo bolničko, bilo ambulantno jer da jednostavno postoje pacijenti koji se ne žele liječiti. Bila je u pravu.

Kako bih objasnila sadašnjim i budućim pacijentima da im je liječenje neophodno, tako da sam odlučila napraviti usporedbu između dobre i loše ili poslušne i neposlušne pacijentice koje imaju istu dijagnozu i time sam pokušala objasniti čitateljima na primjeru iz života koliko je važno redovito psihijatrijsko liječenje i da se većina pacijenata moje dobi ne može izliječiti, ali se može vrlo dobro zaliječiti pod uvjetom da bezuvjetno vjeruje svome psihijatru.

Ja inače volim reći da u PB „Sveti Ivan“ nema loših psihijatara, ima manje dobrih i više dobrih, u svakom slučaju naša bolnica ima izuzetno dobar kadar.

Do mene je došlo jako puno pacijenata sa sličnom, pa čak i istom dijagnozom. Uglavnom su jako zadovoljni knjigom, svi su njome zadovoljni, svi je hvale. Osobito su mi zanimljivi oni pacijenti koji mi kažu: „Vanesa, Ti si napisala moju priču!“

U knjizi navodite kako su Vam pomogli preporučeni lijekovi i kako imate potpuno povjerenje u svoju psihijatricu. Koji su bili Vaši razlozi odbijanja psihijatrijskog liječenja?

– Ja zaista imam izvrsnu psihijatricu kojoj bezuvjetno vjerujem. Bitno je ostvariti takvu povezanost između psihijatra i pacijenta, a ne da pacijenti preispituju u sebi je li mu psihijatar odredio dobre lijekove. Liječenje onih koji nemaju bezuvjetno povjerenje u svog psihijatra, ne može uspjeti.

Hm, razlozi dugogodišnjeg odbijanja psihijatrijskog liječenja su bili stigmatizacija jer sam bila okružena s onim dijelom obitelji su stigmatizirali moju psihičku bolest, uz časne iznimke (mog tetka koji se godinama trudio da dobijem adekvatnu pomoć, tata mi je dao podršku u liječenju 10 godina kasnije), tako da sam živeći u takvom okruženju, i sama stigmatizirala svoju bolest. Naime, godinama sam odbijala bolničko liječenje: „Ja nisam luda, neću ja u ludnicu među sve one luđake.“ Sad mi je zbog toga užasno neugodno. Iskreno govoreći, sramim se činjenice da sam bila toliko primitivna, ali čim sam se 12. lipnja 2002. počela liječiti na X. odjelu, uz pomoć vrlo stručnog osoblja, malo po malo, gotovo cijelo jedno desetljeće, razbijala sam stigmu.