Uvijek za, nikad protiv!
Društvene mreže donijele su ogromnu revoluciju na polju ljudske komunikacije. U bilo kojem trenutku, s bilo kojeg mjesta možemo s neograničenim brojem ljudi podijeliti događaje iz svog života, ideje, namjere i mišljenja.
Piše: Jelena Kuzmić/Samopozitivno.com
Nakon desetak godina korištenja društvenih mreža, primarno Facebooka, prošla sam mnoge faze odnosa prema njima. Od one početničke kada se objavljuje gotovo svaka misao koja mi pada na pamet do korištenja društvenih mreža za analizu i oglašavanje. Zadnje što su mi društvene mreže omogućile bila je jedna iznimno važna životna spoznaja, a alat kojim sam uspjela doći do nje bili su, ni više ni manje, komentari na Facebooku.
Određeno vrijeme čak sam aktivno izbjegavala čitati komentare pretpostavljajući im sadržaj i smatrajući ih gubitkom vremena, ali kako su postajali sve masovniji, a ljudi sve iskreniji, proradio je i moj crv znatiželje pa sam se često znala naći u oluji mišljenja. Na početku sam imala tipičnu ljudsku (egoističnu) reakciju – i sama bih stvorila mišljenje o temi koja se komentirala pa se onda gromoglasno u svojoj glavi slagala s onima koji su imali isto, a svađala i proglašavala nenormalnima one koji nisu. Nikada nisam bila jedna od onih koji bi zapravo uložili dodatnu energiju i svoje mišljenje prenijeli iz glave do tipkovnice, dovoljno mi je bilo moje mentalno komentiranje.
Vrlo brzo prestala sam obraćati pozornost na temu i sadržaj komentara pa su posljedično nestale i imaginarne rasprave. Ne možeš dugo raditi nešto toliko besmisleno. Počela sam pozornije promatrati ono što je iza komentara, počela sam se zapitkivati zašto su ljudi nešto napisali, koja im je namjera, što misle postići. U mojoj realnosti morao je postojati vrlo snažan razlog za ulaganjem vremena i energije u nešto takvo.
I tu je bio ključ svega, u MOJOJ realnosti. Uzmimo za primjer bilo koji članak, sliku, video ili izjavu – ispod u komentarima ćemo sigurno pronaći mnoštvo pogleda na temu, od apsolutnog slaganja i dizanja u nebesa do potpunog neslaganja i vrijeđanja. O kome onda zapravo ti komentari govore? Kako je moguće da govore svi o istoj stvari, a potpuno različito?
Nije moguće jer ne govore o temi koju komentiraju, govore o sebi i samo sebi. Svi svakodnevno stvaramo mišljenja i stavove o svijetu koji nas okružuje, ali oni nemaju zapravo nikakve veze s tim svijetom. Oni su odraz naših uvjerenja koja su utemeljena na našim dosadašnjim iskustvima, u potpunosti su subjektivni, ograničavajući i – bezvrijedni.
Bezvrijedni bar u onom smislu kako ih najčešće promatramo – kao iznimno važan i neodvojiv dio sebe. Život mi se najviše promijenio kad sam shvatila da je svaka promjena zapravo ugodna jer mi omogućuje obilje novih iskustava, ali da bih do promjene uopće moglo doći, prvo se trebam riješiti svog stava, mišljenja i očekivanja o nečemu. A prije svega sam promijenila svoje mišljenje o promjenama!
Ako prihvatimo da je sadržaj našeg mišljenja nebitan i uspijemo se odvojiti od njega, imamo neprocjenjivu priliku promotriti što to mišljenje govori o nama, kako možemo dodatno poboljšati sebe i svijet oko sebe. Smatram da se prije iznošenja bilo kakvog mišljenja, bilo to na privatnoj kavi s prijateljicom ili javno na društvenim mrežama, moramo zapitati koja nam je namjera iza toga. Najčešća rečenica koju sam u proučavanjima uočila bila je: „Ali ja imam pravo izraziti svoje mišljenje!“ To je definitivno točno, svi imamo svoj jedinstven pogled na svijet i da nije tako, ne bi uživali u bogatoj različitosti koja nas okružuje, ali ulaganje energije bez jasne namjere potpuno gubi smisao.
Zašto je uopće važno pripaziti na namjeru pri iznošenju mišljenja, stavova i definicija?
Navedene su situacije bogato tlo za divljanje ega, odvajanje od okoline i gubljenje osjećaja jedinstva sa svime što nas okružuje. Vrlo je opasno upuštati se u rasprave bez jasne namjere koji nam je konačni cilj jer nam obično cilj postaje biti u pravu, bez obzira na posljedice. Također, tako potvrđujemo svoju stvarnost i ponovno u život dovodimo već proživljena iskustva.
Zato je ključno boriti se ZA ono u što vjerujemo, a ne PROTIV onoga u što ne vjerujemo. Ako sam vegetarijanac, puno ću više postići pisanjem bloga s receptima i informacijama koje govore za vegetarijanstvo nego odlaskom na stranicu mesnice i vrijeđanjem njihove realnosti. Prvo ima jasnu plemenitu namjeru širenja boljitka, osjeća se ljubav i jedinstvo sa svijetom, a drugi postupak nastaje iz namjere da se bude u pravu, bolji od drugih, pri čemu potpunu kontrolu nad osobom ima ego koji ju odvaja od ostalih te na kraju imamo potpuno suprotni rezultat od onog što se htjelo postići.
Idemo si uzeti tjedan dana za eksperiment i pokušati se uhvatiti prije iznošenja bilo kakvog mišljenja i zapitati se koja nam je namjera. Osjećate li ispravnost i smirenost dok ga iznosite jer vam je namjera boljitak ili ste ljuti i želite nasilno uvjeriti drugu osobu u suprotno samo da biste bili u pravu? Ako ste već ispričali što ste htjeli ne zapitavši se o namjeri, nema veze, samo obratite pozornost što ste rekli.
Zato što uvijek, ali baš uvijek, govorite o sebi!
