Ugledni psihijatar Robert Torre: Sve manje i manje onih koji su normalni

Doktor Robert Torre psihijatar je s višegodišnjim iskustvom rada, kao i autor više knjiga iz područja psihijatrije ovisnosti. Koncem je prošle godine objavljena njegova knjiga »Prava istina o psihijatriji« (Profil, Zagreb, 2014.), naslov koji je svojim sadržajima značajno uznemirio stručnu javnost koja je predmet autorova istraživanja. Ovih je dana, kod istoga izdavača, objavljen još jedan naslov ovoga stručnjaka – »Alkoholizam prijetnja i oporavak«. Razgovor s dr. Torreom vodili smo ipak oko knjige »Prava istina o psihijatriji«, obzirom da ona donosi neke temeljne i hrabre uvide u načine opstojnosti ove važne struke.

Objavljivanje vaše knjige prilično je uznemirilo vašu struku u Hrvatskoj. Neke od činjenica koje ondje iznosite jesu da psihijatrija jest mlada grana medicine, stara tek nešto više od stoljeća, njene su metode najmanje znanstveno dokazive, odnosno, često je prinuđena raditi na slijepo… Kako vi kažete, psihijatrija sama po sebi jest »mekana« i zapravo je zbog svega nužno da se samo preispituje i sagledava kako bi mogla opravdati svoje postojanje. Što je onda razlog uzrujanosti koja se je pojavila?

– Da, knjiga izlaže tezu da je povijest psihijatrije zapravo povijest njezinih lutanja, zabluda i stranputica. Da se ona i dalje ne uspijeva definirati ni u svojim temeljnim pojmovima, i da je aktualno razdoblje čiji kraj najavljujem također jedna od potrošenih stranputica. Doduše, aktualno razdoblje vladavine biokliničkog modela nije najgore, ali ni najbolje u dosadašnjoj povijesti psihijatrije. A kad se kritičkim čekićem počne udarati u zdanje struke mnogo toga ispadne proizvoljno, neutemeljeno, nepotrebno repsresivno, a štošta doslovce i štetno po oporavak osoba s psihičkim poremećajima. Naravno da takvi stavovi već gotovo destljeće kolaju u stručnim krugovima zapadnih zemalja, ali domaću struku su oni razbucali iz dogmatskog drijemeža. Moje istupe domaća struka doživjela je kao opasne po psihijatre i psihijatriju, ali i po osobe koje nam se obraćaju za pomoć. Sigurno da je platforma kritičke psihijatrije opasna po psihijatre koji su se premetnuli u psihofarmakologe, i da je opasna po psihijatriju koja je potpala pod redukcionizam biologijske psihijatrije. No ja osobno platformu kritičke psihijatrije doživljavam kao emancipatorski horizont nade, jedino kapacitiran da struku izvede sa stranputice na kojoj se kreće već gotovo trideset godina. Što se tiče osoba koje nam se obraćaju za pomoć, moram napomenuti da mi nismo njihovi vlasnici,oni nisu puki objekti našeg postupanja već partneri u zajedničkom kreiranju politike mentalnog zdravlja. U tom smislu oni moraju biti upoznati sa svim karakteristikama »proizvoda« koji im nudimo.

Neugodni nalazi

Pokazatelji koje u knjizi donosite su dosta razočaravajući po vašu struku.

– Radi prohodnosti u čitanju hotimice knjigu nisam želio preopteretiti podacima i nalazima istražvanja, tek sam dio njih pobrojao u posljednjem poglavlju, namjenjenom upravo kolegama psihijatrima. Iznenađujuće je kako im te stvari nisu poznate i kako ih te stvari zapravo ni ne zanimaju. A nalazi istraživanja su po nas psihijatre više nego neugodni. Ispada da dobar dio onoga sukladno čemu smo postupali i što smo držali da je istina ustvari to nije, da mali dio onoga što radimo pomaže, značajni dio ne odmaže, a manji dio čak i šteti osobama za koje skrbimo. Ispada da smo kroz povijest struke previdjeli pojedine njene pozitivne momente, a da smo čak od pojedinih postupaka i pristupa odustali i strpali ih u ropotarnicu psihijatrijske povijesti proglasivši ih »zastarjelim«… I kako sad krenuti dalje i priznati si da smo po tko zna koji put billi u krivu? Pitanje je da li neminovne promjene untar psihijatrijske struke koje su već na djelu u zapadnom svijetu u nas uopće može izvesti psihijatrija, ili će to, u suradnji s udrugama civilnog društva, izvesti druge struke. Tu u prvom redu mislim na struke socijalne skrbi i kliničke psihologije. Čini se da psihijatrija kod nas ne želi biti dio zajednice, i da će jedan dio zato preuzeti druge struke, a ona će ostati u institucijama, u bolnicama.

Vi mislite da je tu značajna greška, da psihijatrija ostane unutar institucije?

– Legitimna je odluka psihijatrije kao struke da ona ostane u instituciji. Ali šalje se kriva poruka, da je sav oporavak osoba sa psihičkim poremećajima oporavak koji se dešava po institucionalnom, medicinskom modelu, koji se bazira na tezi da su svi psihički poremećaji poremećaji mozga. Sav se oporavak tu temelji i iscrpljuje u davanju psihofarmaka, a psihijatri se pretvaraju psihofarmakologe. Zbog toga osobe s psihičkim poremećajima ostaju bez psiho socijalne rehabilitacije. Naša domaća psihijatrija još se uvijek bazira na velikim institucijama, velikim umobolnicama, što je nedopustivo. Ne može se ni na koji način društveno pravdati akumuliranje osoba s psihičkim poremećajima na jednome mjestu, gdje ih ima više od pedeset. To ne mogu biti gradovi luđaka, velike umobolnice, to je prevaziđeno, još sredinom stoljeća. Na žalost, mi njegujemo takav sustav. Suvremena psihijatrija je dio medicine, medicina je tehničko bioklinička institucionalna struka, vezana uz visoke tehnologije, i zbog besparice ne možemo razvijati suvremenije izvanbolničke sustave, pa osuvremenjujemo stare umobolnice.

Čitav intervju pročitajte klikom ovdje

Izvor: Novilist.hr