U Zagrebu postoji učiteljica koja četvrtaše uči kako s novcem i da on – ne izlazi iz bankomata

Škola je počela u rujnu, a ovi zagrebački četvrtaši već znaju što je kredit, a što kamata, kako planirati kućni budžet, a kako kod kuće štedjeti za nešto što im je važno, odnosno kako u školi uštedjeti za zajedničku »stvar«, kojoj će se svi veseliti. Učit će, štoviše, o izborima, o tome kako nastaje projektni plan, sami će razmatrati, i odabrati najpovoljniju ponudu turističke agencije za školski izlet na more.

Da je svatko od nas u četvrtom, zapravo bilo kojem razredu osnovne ili srednje škole imao jednu učiteljicu Saru koja nam je jednostavnim rječnikom objasnila što je kredit, a što kamata, kako se štedi i kako planira kućni budžet, a kako piše projektni plan i traže sponzori za njega – možda bi nam danas život bio lakši. Možda, nije nemoguće, u tom slučaju mnogi ne bi imali problem sa »švicarcima«, minusima na tekućem, brojnim drugim problemima svagdašnjim.

Zahvaljujući entuzijazmu mlade učiteljice Sare Ščurić, i Osnovne škole »Gustava Krkleca« u zagrebačkom Travnu, koja je njezinom entuzijazmu dala krila, 4.b razred ove škole, desetogodišnjaci, ovdje jednom tjedno uče izborni predmet »Poduzetništvo«. Škola je počela u rujnu, a oni dosad već znaju što je kredit, a što kamata koja se na njega plaća; što je pozitivna kamata na štednju, znaju, nadalje, kako planirati kućni budžet, a kako kod kuće štedjeti za nešto što im je važno, odnosno kako u školi uštedjeti za zajedničku »stvar«, kojoj će se svi veseliti.

Učit će, štoviše, o izborima, o tome kako nastaje projektni plan, sami će razmatrati, i odabrati najpovoljniju ponudu turističke agencije za školski izlet na more. Ova djeca već sad znaju da ne trebaju bezuvjetno vjerovati reklamama, što iza njih i sponzorstava stoji, dok su, kaže njihova učiteljica, i kod kuće postali štedljiviji pa od roditelja više ne zahtijevaju nemoguće.

– Uče što je novac, i da on, kao što su prvotno bili uvjereni, ne ‘izlazi iz bankomata’. Ovo je škola za život. Škola za život o kojoj govore političari samo je paravan, a na nama učiteljima ostaje da djecu i u praksi pripremimo za stvaran život. S obzirom na to da živimo u poprilično materijalističkom svijetu, koji pokreće novac, smatrala sam prijeko potrebnim djecu naučiti odakle novac dolazi, kako zarađujemo, što njime plaćamo, kako štedimo i trošimo«, započinje ovu pametnu školsku priču učiteljica Ščurić koja je na projekt »poduzetništva« u školi naišla slučajno, istražujući na Facebooku.

Dobro staro domaćinstvo

Riječ je o projektu čiji su začetnici učitelji i profesori iz OŠ Ludina u Sisačko-moslavačkoj županiji, koji su u sklopu Erasmus projekta napravili program za ovaj predmet, po kojem i ona u Travnom radi. Predmet je podijeljen u više cjelina – za život nam bitnih stvari koje se na nastavi, u redovitom programu, ne spominju.

– Na ovaj me projekt ponukala jedna crtica s nastave, kad sam s djecom razgovarala o tome jesu li ‘besplatne ponude’ koje im se reklamiraju uistinu besplatne. Zajedno smo došli do zaključka da – ako u kinu obitelj kupi četiri ulaznice, četiri soka i kokice – sladoled koji dobiju kao ‘besplatni bonus’ zapravo besplatan nije. Shvatili su da je taj sladoled itekako plaćen kroz (pre)visoku cijenu ostalog što su kupili. U početku im to nije baš bilo jasno, ali su kroz razgovor i sami došli do istog zaključka. Već su sutradan, uzrujani, došli s barem desetak novih primjera sličnog varanja, pojašnjava učiteljica kako je sve krenulo.

U početku ju je okolina odgovarala od započinjanja ovog školskog projekta, uz primjedbe kako »nije to za djecu«, ili kako je »previše entuzijastična«, ali nije odustala te je, što je najbitinije, dobila podršku škole. U ovoj su školi, valja napomenuti, izborni predmeti i dobro staro domaćinstvo, na kojem djeca uče kuhati i šivati, štošta, a izabrati mogu i predmet medijske pismenosti, danas itekako bitan, na kojem uče kako ne »pojesti« baš sve što im se u medijima »servira«, i brojne druge korisne činjenice.

Žustra rasprava

Poduzetništvo je izabrala polovina učenika 4.b razreda, koji, zavirili smo na njihov sat, ne moraju mirno sjediti u klupama dok se raspravlja o važnim financijskim temama, ali zato svi odreda žustro raspravljaju, s ručicama konstantno podignutima u zrak, toliko toga imaju za reći. »Zadrži misao«, moli učiteljica one koji, dok drugi govore, čekaju svoj red. Danas se raspravlja o tome što su sponzori, što pokrovitelji, a tko su pak »ambasadori« koji promiču neke kampanje. Dečki uglas nabrajaju sponzore nogometnih klubova, ili, primjerice, koji sportaš koga reklamira. Što u toj »igri« dobije sponzor, a što igrač, pita ih učiteljica i, malo po malo, djeca dolaze do zaključka kako u tom svijetu marketinga nije baš sve tako bajno i blistavo kao što se na prvi pogled čini.

»Trebamo li vjerovati da neki poznati nogometaš koji reklamira poznati parfem doista taj parfem i koristi?«, upadamo s »trick« pitanjem za djecu, na što ona spremno odgovaraju jednim razvučenim »neeeeeee!« Zašto ne, pita ih učiteljica – zato što je poznati nogometaš za reklamu dobio puno novaca, a proizvođač će prodati puno više parfema jer je nogometaš »woooow«, zaključila su pametno djeca. Karlo Hum dodaje kako sportaši, i drugi slavni ljudi do sponzora dolaze trudom i vježbom, »pobjeđuju pa postanu slavni, i onda dobiju reklame!«. « Ako ste u filmu vidjeli glumicu koja ima dosta godina, i vide joj se bore na licu, hoćete li vjerovati reklami za kremu u časopisu, u kojoj ona izgleda mlađe?«, pita učiteljica, i djeca opet jednoglasno odgovaraju s »ne«. Malo po malo, odgovorili su i na pitanje kako je gospođa odjednom postala tako mlada u časopisu – ne zbog kreme nego zbog fotošopa!

Treba štedjeti za faks

A što to znači imati kredit, pitamo ove pametne klince. »Kredit je kad netko nema dovoljno novaca za neku veliku stvar – stan, auto ili nešto drugo pa mu ga onda banka posudi, i kaže dokad ga mora vratiti. Ali, zato što mu je uskočila onda kad je trebalo, banka čovjeku ima pravo naplatiti kamatu, pa ju zato i podiže kad želi!«, spremno odgovara četvrtaš Noel Peševski. Noa Crnić nam pak objašnjava što je to štednja, i kako »treba štedjeti za faks«, na što nekoliko djece uglas dodaje kako »mame uplaćuju na njihove račune pa će onda oni to potrošiti kad budu studirali«. Zašto mame, a ne i tate, pitamo djecu, na što oni odgovaraju kako »u tate nemaju povjerenja«, ili su »tate malo škrtice«. Na ovo bi tate sigurno imale što reći, a mame bogme i pridodati, no i jedni i drugi bi trebali biti zadovoljni što njihova djeca već sad uče osnove ekonomije i demokracije.

Dečki, stekli smo dojam, više sudjeluju u raspravi na satu, no i djevojčice su itekako poduzetne. Franka Kovačević je s nekoliko prijateljica osmislila, i izradila društvenu igru u kojoj se kroz 34 kviz-pitanja iz prirode i društva dolazi na cilj. Tko više zna, brži je, no to nije sve. Igra će biti izrađena u više primjeraka i prodavana na ovogodišnjem božićnom sajmu škole, a zarada potrošena na ono što učenici 4.b referendumski izaberu. Na isti će način potrošiti i 260 kuna, koliko im je pametno ostalo od popusta na količinu naručenih zbirki zadataka iz matematike.

Svaka se kuna u ovome razredu dvaput okrene.

– Mnogi učenici od roditelja traže hrpu materijalnih stvari, igračaka, slatkiša, a da nisu ni svjesni da se to odnekud mora platiti. Izrađivali smo zato tablice i analize zamišljene plaće roditelja odnosno potrošnje te su neki učenici ostali šokirani kad su shvatili koliko život zapravo košta. Odnosno, koliko su njihove želje ponekad nerealne. Počeli su drugačije razmišljati o svojim željama i potrebama, što smo također obradili na jednom satu, nakon čega sam od nekih roditelja dobila uistinu pozitivne povratne informacije. To mi i jest cilj – naučiti djecu da povezuju, razmišljaju, brinu o sebi, ali i o drugima, kaže nam učiteljica Sara. Zaista je bilo zanimljivo vidjeti dječje prvotne ideje – domaću zadaću o tome kako izgleda kućni budžet, jer se, po nekima, na hranu četveročlane obitelji troši 500, a na cipele i odjeću tisuću kuna mjesečno. Sad znaju da to baš i nije tako.

Štednja iz džeparca

Četvrti razred učiteljice Sare ima još jednu financijsku zadaću – svako dijete treba pokušati u narednih pola godine uštedjeti 200 kuna, novac koji će onda potrošiti na neku želju. U tablicu za svaki mjesec unose koliko su uštedjeli, pri čemu ih se potiče da štede od vlastitog džeparca, a da im roditelji »uskoče« samo vanredno

– Zajednički smo napravili proračun – koliko bi kuna svaki mjesec trebalo staviti u kasicu ako želimo uštedjeti 200 kuna za šest mjeseci; je li to moguće s obzirom na iznos džeparca; imaju li uopće džeparac, kako ga mogu ‘zaraditi’ i slično, ističe učiteljica.

Zadatak: Tražimo sponzore za vrt

E, kad mogu nogometaši, i desetogodišnjaci iz Travnog su odlučili potražiti svoje sponzore, za mali vrt koji planiraju posaditi na proljeće. Na školskoj su ploči napisali što im sve za vrt treba, koliki je okvirni trošak, a predložili su da, »zato što su preslatka djeca«, kako su sami za sebe rekli, pitaju i nešto ekstra novaca za ‘marendu’ tijekom trajanja vrtlarskih radova. Kad su složili proračun, napisali su pismo Bauhausu, Intersparu, Konzumu i Pevecu, koje mole opremu za sadnju, sjemenje i zemlju, dok će im »Novi list«, nije im dugo trebalo da se dosjete, biti medijski pokrovitelj akcije! Shvatili su klinci »igru« pa im ne možemo nego obećati da ćemo, nakon ovog teksta, na proljeće napisati još jedan, odnosno doći provjeriti koliko su sponzora uhvatili za rukav, i što su od njih dobili. Medijsko ćemo praćenje, nema sumnje, nastaviti i nakon što ovi klinci jednog dana postanu uspješni biznismeni i političari, a sve zahvaljujući dobrom startu, koji im je osigurao entuzijazam učiteljice Sare.

Izvor: Novilist.hr