U najsretnijoj zemlji na svijetu djeca u vrtiće idu u šumu: ”Odgoj treba biti ležeran i bez straha, pogledajte djecu, sretna su“

Danska je država koja je u mnogočemu najbolja u svijetu. Uz to što tamo žive najsretniji ljudi na svijetu, Danci su prvi u Europi otvorili vrata svojih vrtića i škola, čak mjesec dana prije nego mi, a financijski stručnjaci predviđaju pak kako će se upravo dansko gospodarstvo, uz norveško, prvo oporaviti od ekonomske krize. U čemu je tajna njihova uspjeha i sreće?

U svjetlu svih pozitivnih obilježja Danske, postavlja se pitanje koji je njihov ključ uspjeha i u čemu se krije sreća najzadovoljnije nacije na svijetu. Krije li se ona tamo gdje se zapravo i postavljaju temelji, u djetinjstvu? U vrtićima? U načinu na koji odgajaju svoju djecu?

Kada je riječ o odgoju djece, Danska je poznata po tome da djecu ne tetoše, nego osamostaljuju, da se njihova djeca veru po drveću, trče po šumi na hladnoći, gacaju po blatnim lokvama, režu drveće pilom, barataju čekićem i čavlima.

Iako je to nepojmljivo za hrvatski način odgoja koji se zasniva na pretjeranoj opreznosti i nepovjerenju, Danci zapravo rade samo ono što su radili naše bake i djedovi, a većina je današnjih roditelja, nažalost, zaboravila.

Kako im ležernost odgoja djece uspijeva?

Po odgovore smo se zaputili na sjever Danske, u 1700 kilometara udaljen Hobro. Dinamični uvod uz nabrijanu muziku, klinci s nožem, na stablu, spuštaju se niz padinu, u ledenoj vodi. U hladnoj vodi, na temperaturi oko nule. Blatni i kao pušteni s lanca. Klinci vrište, trče, padaju.

Noćna mora za većinu roditelja jer posljednje što očekujete kada ostavite dijete u vrtiću jest vriska. Odgoj između srčanog udara i živčanog sloma. Odgoj na danski način. Jedne od najsretnijih nacija na svijetu.

Djeca su svaki dan vani najmanje dva sata, neovisno o vremenu. Uz znatiželju, time jačaju i imunitet. Vrtić koji smo posjetili već je jedanaest godina u šumi. U prizemnici koja je od stare farme preuređena u vrtić sva su djeca zajedno.

Nema podjela na grupe. Trogodišnjaci uče od predškolaca, stariji paze na mlađe. Uz jedno važno pravilo – igra je na prvom mjestu.

Hranu donose od kuće, nema teta kuharica, metalnih zdjelica i lončića. Samostalnost je visoko na cijeni. Vani je temperatura oko nule, pada susnježica, vlažno je i hladno, ali njima je super. Kod nas ovako baš i ne bi bilo. To što djeca gaze po ledenoj vodi i u njoj praktički sjede odgojiteljice nimalo ne brine. U Danskoj očito ne znaju za smrtnu opasnost od propuha i hladnog betona.

”Pogledajte djecu. Vidim da su sretni, vježbaju… Ali neke od situacija su jako opasne. Ponekad. Jako opasne… Mrvicu rizične, rekla bih. Ali mislim da je to zato što smo se naviknuli na ovo okruženje i znamo koje su opasnosti”, objašnjava pedagog.

Tvrdi da ne trebamo biti previše zabrinuti zbog djece i stalno im govoriti da paze jer bismo mogli dobiti djecu koja će odrasti u nesigurne ljude nesvjesne sebe i svojih sposobnosti.

Vrtići poput ovog u Danskoj nisu novost, postoje više od sedamdeset godina. Danas je svaki deseti danski vrtić šumski i sve su popularniji. Ipak, jedna od prednosti za takvu ležernost i opuštenost su isti takvi odgojitelji, a oni su pak opušteni jer im je i plaća u prosjeku oko dvadeset tisuća kuna pa taj posao lako mogu raditi iz ljubavi.

Nije to ništa novo i revolucionarno

Odgajateljica ovoga vrtića zgrožena je kada čuje da u Hrvatskoj dva odgajatelja čuvaju 24 djece. ”Što možeš? Možeš samo gledati. Ne možeš se igrati s njima, ne možeš ih ništa naučiti. Ne možeš ići vani u šumu. Nije mi jasno kako mogu raditi svoj posao uz toliki broj djece”, objašnjava.

Očekujući čuda i posebne tretmane za našu djecu, ponekad zaboravimo u kakvim uvjetima i za koju plaću rade naši odgajatelji. Da, žive kao jedna od najsretnijih nacija na svijetu. Nama drugima prodaju priče o hyggeu, uče nas kako na danski način odgajati našu djecu. No zapravo nisu izmislili ništa novo. Rade točno ono što su radili naši roditelji dok smo mi bili djeca.

Pa i vi ste se brinuli o mlađoj braći i sestrama, sami podgrijavali ručkove, nosili ključiće oko vrata, imali krvava koljena i krali susjedove trešnje. Negdje po selima djeca i danas tako odrastaju. Da, vremena su se promijenila, ali ljudi su ti koji ih mijenjaju.