Tri složna brata iz Šarengrada zajedno idu naprijed
Vratili su se u Šarengrad 1998. godine i krenuli iznova na 60 jutara vlastite zemlje. Ostali su devedesetih bez svih traktora i opreme, a ono malo što su zatekli bilo je devastirano. Kupili su novi Torpedo i pomalo ulagali.
Iz godine u godinu. Želimir i Nada Osuski, zajedničkim snagama s trojicom sinova Lukom, Martinom i Josipom danas su jedni od najvećih poljoprivrednika u Podunavlju.
“Otac je bio prijevoznik i vozio kamione po svijetu. Znalo je proći i nekoliko mjeseci da ga ne vidimo. Prošao je svašta, vozio posvuda od Finske i Rusije pa do Mongolije, čak i Kine. Ture i po 6.000 kilometara. Od tih novaca iz prijevoza su ulagali u poljoprivredu, a kasnije smo se razvijali kreditima i kroz povrat na kapitalna ulaganja”, priča nam Josip, najmlađi od trojice braće, diplomirani ekonomist koji je ostavio siguran posao u banci kako bi pomogao obitelji oko zemlje.
Obrađuju više od 360 hektara
Danas, gotovo 20 godina od povratka, obitelj Osuski obrađuje više od 360 hektara zemlje u općinama Šarengrad, Mohovo i Bapska na krajnjem istoku Hrvatske. Na svakom koraku njihovog imanja vidi se rezultat rada kao i strast prema poslu kojim se bave.
“Da, obrađujemo dosta zemlje, zato imamo puno mehanizacije – 6 traktora, uglavnom John Deerea i Claasov Lexion kombajn. S njim radimo i uslužnu žetvu, odnosno vršidbu drugima. Sve radimo sami, a od ove godine odlučili smo se na ekološku proizvodnju pa smo trenutno u prvoj godini prijelaznog razdoblja.
Proizvodimo žitarice i uljarice – pšenicu, kukuruz, suncokret i uljanu repicu. Napravili smo sušaru i skladište za našu robu, pa možemo taktizirati i čekati bolju cijenu na tržištu. Inače, najveći kupac nam je tvrtka Cezareja iz Njemaca.
Avarsko groblje ispod vage
Nedavno smo napravili i kolnu vagu, oko čega smo imali neočekivanih problema. Krenuli smo kopati i naišli na avarsko groblje iz 7. stoljeća, pa je naša vaga morala čekati. Umjesto nje imali smo arheologe u dvorištu. Sada smo vagu konačno završili, a iskopi avarskih ratnika se nastavljaju na drugom dijelu našeg imanja”, govori Josip dok nam pokazuje imanje.
Sve bilježe preko interneta
Rijetko je danas vidjeti da obitelj sve radi zajedno. Dok vi svi živite od poljoprivrede i svi radite na imanju?
“Da. Mi braća i naši roditelji. Samo što se ja slikam, a oni rade”, dodaje u šali i nastavlja:
“Otišao sam iz banke zbog papira, a sada ih imam još i više. Mi u danu odradimo 30 do 40 njiva i treba sve to evidentirati, zabilježiti. A onda i još papiri za poticaje. Morao sam si nekako olakšati pa sam uzeo eGAP program za te evidencije. I to me spašava papirologije. Oni su za pohvalu jer ne prodaju proizvod nego uslugu. Kad zapnem oni mi to odmah ili sutra riješe, pomognu. Isto je to kao i s traktorima. Imam John Deerove i zadovoljan sam baš radi te podrške i servisa, a ne kao sa nekim drugima kad sam znao čekati po mjesec dana.”.
Glava obitelji Želimir dugo je u agraru, pa uspoređuje sadašnje prilike s prošlim:
“Kad se samo sjetim tamo 70-tih i 80-tih godina. Pa ja sam sa Zmajem bio od kuće do Osijeka, pa onda dolje do Kopanice, odnosno autoputa i sve do Kuzmina i Erdevika na istoku, u Vojvodini. Pola Slavonije i Srijema smo radili s tim kombajnom. Danas imamo navigaciju, klimu, glazbu, senzore, ali se ljudi više žale. Neki rade puno, a neki nikako. To nije dobro.
Gadafi nam je puno pomogao
Bilo je dobro dok je Gadafi bio živ. On nam je puno pomogao. Mi bi nekad čuvali kukuruz do veljače, a onda kada se radio izvoz za Libiju cijena bi bila kakvu smo mi htjeli. Danas naš kukuruz ide za Italiju, ali cijena nije niti blizu. Pšenica ide u Bosnu, suncokret izvozimo, a jedino repica ide u čepinsku Uljaru”, kaže Želimir, prijevoznik, poljoprivrednik i glava obitelji.
Baka Nada drži sve “ćoškove” kuće dok momci vani rade, a osim sinova ima i četvero unučadi: “Sinovi su mi jako vrijedni, jako puno rade. Evo i ovu halu za skladište su skoro sami napravili. Ma svi smo se jako naradili kroz život. Ali ne znam šta će biti kasnije, jer unuci samo gledaju u mobitele”, kaže u šali.
Izvor: agroklub.com
