Tko je pravi učitelj za vas i koga trebate slušati?
“Jedini izvor znanja je iskustvo.”
Albert Einstein
Potaknuta iskustvom od neki dan, usuđujem se prokomentirati događaj ovim putem i zainteresirati vas da razmislite, koliko često uzmete nečije mišljenje zdravo za gotovo, odnosno da li se ponekad zapitate da li je nečija istina i vaša istina, odnosno da li savjeti vrijede i za vas i što iz njih možete naučiti.
Zapitate li se ikada, da li ljudi koje slušate ili čije knjige čitate uistinu govore i pišu iskustveno, žive i postupaju po tome što pišu ili samo reproduciraju tuđe spoznaje? Možete li vi na osnovu prepričanih tuđih spoznaja vjerovati da je to ispravno i za vas ili pokušavate pronaći vlastiti put i svjesno slušate sebe? Birate li kome ćete povjerovati te čije ćete mišljenje prihvatiti i tko su Vam uzori?
Svjedoci smo današnjeg vremena u kojem se olako daju savjeti, nude instant rješenja, pa u toj brzini ne stignemo niti provjeriti tko nam govori a kamo li što nam se govori. Ujedno vrlo lako ukazuje se na tuđe pogreške, a vlastita odgovornost je još uvijek nepoznata zona.
Ja sam osobno kao voditelj i predavač odslušala mnogo predavanja, radionica, seminara, pročitala na stotine knjiga, iza mene je 11 godina organiziranja odlično ocijenjenih radionica sa vrhunskim predavačima, a u zadnje vrijeme predajem i sama jer iza stečenog iskustva i obrazovanja usudila sam se naučeno i prenijeti.
Cijelo to vrijeme sam učila i ulagala u svoje znanje (prevedi skupo plaćala i nije mi žao). Kao najstarija studentica (čitaj – to me je pomladilo) na poslijediplomskom, u roku sam magistrirala, a vrlo brzo upisala i položila dodatno za praktičara Neurolingvističkog programiranja (NLP) kako bi sve naučeno mogla staviti pod lupu psihoanalize. Nekako su moje spoznaje imale svoj tijek, naučeno sam se trudila primjenjivati, neke stvari mi nisu sjedale pa ih nisam niti koristila.
Primjenjujući naučeno imam jako puno povratnih informacija o kojima sam mogla govoriti pred svojim polaznicima. To se zove iskustvo. Sve do tih spoznaja nisam imala što reći osim da sam puno naučila. Kažu da imati pravo znanje možemo tek onda kada informaciju implementiramo u svoj način življenja i dobijemo rezultate. E tek tada o tome možemo i govoriti.
Dakle, o čemu se radi?
Stojim ja tako prošle subote u knjižnici i imam 30 minuta vremena da pokupim sina s njegovih subotnjih aktivnosti, susrećem prijateljicu kojoj dugujem kavu još od ljeta i predložim joj da odemo nas dvije na jednu kratku na brzak jer i ona žuri. I u toj užurbanosti njenog uzimanja osobnih stvari, ugledam jednu samozatajnu polaznicu koja je slušala moja predavanja o proaktivnosti i stresu, pozdravim je, a ona skoči sa stolice priđe mi i ravno na moje uho, kaže, da nitko ne čuje: “Promatrala sam vas da li ste pod stresom i vidim da malo jeste, ali eto da nitko ne čuje!” Shvatila sam iz toga da me ona promatra i da je zaključila da sam i ja ipak pod stresom, iako sam pričala koliko je stres štetan po zdravlje, ali eto neće ona nikome reći! Ja se nasmijem i kažem joj, da sam samo u žurbi, pa ako joj tako izgledam to je ok, žurim, no to ne znači da sam pod stresom.
Što želim reći, ako sam se ja usudila pričati ljudima o stresu i o mnogim drugim temama, i dijelim znanje na koji način ja rješavam izazove i koje alate koristim, to ne znači da vi morate prihvatiti sve ono o čemu ja govorim – Zašto? Zato jer imate vlastito mišljenje, imate vlastiti put i dobro je da se preispitujete. Dobro je da sumnjate i dobro je da istražujete. Što onda nije u tome dobro? Nije dobro da tražite ispriku za vlastito ne djelovanje, nije dobro da ste vječni učenik bez rezultata i nije dobro da krivite druge ukoliko niste sami iskusili promjenu.
Naime, niti ja kao predavač nisam Superwomen, i ja još uvijek imam žutih minuta i užurbanih situacija (namjerno nisam ponovo rekla stresnih), ali ih uz alate i vještine rješavam jako brzo i učinkovito i upravo iz tog razloga mogu govoriti ljudima kako je to moguće, jer meni alati koriste.
Poanta je da moji polaznici ne moraju moja iskustva i moja predavanja prihvatiti kao vjerovanje zdravo za gotovo, ako to njima ne odgovara, to znači da sve što vidite i pročitate, čujete i platite da čujete ne mora da bude u skladu sa vama i vjerojatno će vam se dogoditi da ukoliko nešto naučeno niste primijenili niste niti bili spremni da to naučite i sigurna sam da će vas iskustvo kroz život već naučiti kada za to dođe vrijeme.
Mnogi se ljudi na žalost prihvate nečijeg vjerovanja i slijepo ga se drže, rade neke stvari ushićeni od otkrića i sve je dobro ako ima rezultata, no ako rezultati izostanu tada stižu u fazu zvanu razočarenje, jer eto rekli su im, a rezultati nisu kakve su očekivali , ili pak niti ne pokušaju primijeniti naučeno pa opet traže grešku u predavaču i što dobiju, dobiju potvrdu da su u pravu, kao u ovom mom slučaju, eto ona na predavanju priča da je stres štetan po zdravlje, a sama je pod stresom.
U cijeloj priči , slijepo slušati druge, a ne biti odgovoran i svjestan svojih postupaka, baca vam fokus na te druge koji su vam nešto savjetovali i tada linijom manjeg otpora ne vidite sebe već imate krivca za svoj doživljaj stvarnosti.
Nije poanta da li vjerovati drugima sve što vam drugi govore već da shvatimo kako mi gledamo na to što nam drugi govore, tko nam govori i kako to utječe na nas. Kako tko doživi nekoga i nečije spoznaje je slika i odgovornost nas samih, koliko smo otvoreni, koliko se damo uvjeriti u nešto, koliko poznajemo materiju i onoga tko nam ju servira.
Prihvatite onoliko koliko vama odgovara, ako sumnjate i to je u redu, tražite dalje, ako pak vjerujete radite dalje na tome, istražujte, budite znatiželjni ali i odgovorni za svoje tapkanje na mjestu i ponosni za svaki pozitivan pomak ukoliko ste primijenili naučeno.
Učitelja je puno, no samo sebi dosljedan učenik može pronaći svog pravog učitelja i to tek onda kada je za to spreman.
Svi drugi, samo su u prolazu.
