Svjetska znanstvena senzacija: O psima arheolozima iz Hrvatske pišu i New York Times, Guardian, Corriere della Serra…

Kada je belgijska ovčarka Panda prije dvije godine na gradini Drvišica iznad Karlobaga pronašla grob star čak 2770 godina, bilo je to senzacionalno otkriće u znanstvenom svijetu.

Iako je odavno poznato da psi mogu detektirati ljudske ostatke, do tog trenutka najstariji dokaz bilo je otkriće groba u SAD-u, starog 800 godina. Sve iznad toga smatralo se teško mogućim ili barem teško dokazivim.

No, zahvaljujući istraživanju prapovijesnih grobova koje su na padinama Velebita u blizini Karlobaga provele voditeljica arheoloških istraživanja Vedrana Glavaš sa Sveučilišta u Zadru i etolog te bivša glavna instruktorica potražnih pasa HGSS-a Andrea Pintar, Hrvatska se danas može pohvaliti najstarijim grobovima na svijetu, lociranim pomoću pasa za detekciju ljudskih ostataka.

Rezultate do kojih su došli tim istraživanjem u kojemu su, osim njih, sudjelovala i četiri psa – tri belgijske ovčarke Panda, Sattwe i Mali te njemačka ovčarka Arwen – dvije znanstvenice objavile su u prestižnom međunarodnom časopisu Journal of Archaeological Method and Theory.

Istraživanje koje je prošlo četiri različita recenzenta pokazalo je da su psi specijalno obučeni kao cadaver psi sposobni otkriti vrlo male količine specifičnog mirisa ljudske razgradnje, ali i pronaći znatno starije grobove nego što se prethodno mislilo.

Na Velebitu su detektirali ukupno devet grobova, šest nepoznatih i tri otprije poznata na području nekropole kod Karlobaga iz 8. stoljeća prije Krista, dakle, prije 3000 godina.

Bio je to prvi put da je netko znanstveno obradio rad pasa kao biodetektora u arheologiji i razradio metodu koja je ubrzo proglašena revolucionarnom za arheologe, forenzičare, kinologe i etologe.

A nakon stručne javnosti, sada je za taj njihov veliki uspjeh doznao i cijeli svijet.

U zadnjih nekoliko mjeseci priču iz Hrvatske o psima arheolozima objavili su najugledniji svjetski dnevnici, i to redom The Guardian, Daily Mail, Corriere della Sera, The New York Times i zadnji The Independent, koji prošlog tjedna pod nazivom “Indiana Bones” donosi veliku reportažu o velikom otkriću naših znanstvenica koje su pomaknule granice psećeg njuha.

“Dobro obučeni psi pomažu u pronalaženju nestalih i mrtvih u katastrofama, nesrećama, ubojstvima i samoubojstvima. No, eksperiment u Hrvatskoj označio je početak jedne od najpažljivijih i najtemeljitijih istraga ovom neobičnom arheološkom metodom.

Ako bi takvi psi mogli uspješno locirati mjesta ukopa masovnih pogubljenja, koja datiraju od Drugog svjetskog rata kroz sukobe na Balkanu u 1990-ima, mogu li biti učinkoviti u pomaganju arheolozima u pronalasku doista drevnih sahrana? – piše New York Times, koji je ovom senzacionalnom otkriću posvetio dvije stranice.

– Lijepo je vidjeti našu priču na duplerici New York Timesa. Pogotovo kad ste još na naslovnici njihova internacionalnog izdanja, u tisku i web izdanju. Nije to mala stvar! – smije se Vedrana Glavaš.

– Sjajna je stvar kada istraživanje iz jedne male Hrvatske privuče toliku pažnju u međunarodnoj znanstvenoj zajednici i kada vaš rad postavlja metodologiju za korištenje pasa u arheološkim istraživanjima za cijeli svijet.

Pogotovo zato što smo cijeli posao napravile same, vlastitim sredstvima i samo uz pomoć vodiča pasa Christiana Nikolića, Andreina supruga, koji sudjeluje u svakom našem istraživanju i bez kojega bi teško sve ovo izvele. Da smo od nekoga i tražile financiranje znanstvenog projekta o tome mogu li psi nanjušiti grobove na arheološkom nalazištu, vjerojatno nitko na to ne bi pristao jer je i sama ideja zvučala preludo.

Pogotovo u našoj domaćoj znanosti, gdje je novca za istraživačke projekte uvijek premalo. Ali, u našem se slučaju pokazalo da otvorenost prema novoj ideji, uz puno istraživačke znatiželje, može donijeti svjetski rezultat o kojemu sada piše cijeli svijet – govori nam Vedrana. Kako to obično biva, ova priča počela je sasvim slučajno, i to nakon što je Vedrana prilikom posjete kolegama podvodnim arheolozima na Pagu saznala da u Zagorju postoji trenerica i osnivačica Centra za obuku pasa posebne namjene S-PAS, koja želi testirati pseći njuh.

Andrea Pintar završila je drugi stupanj školovanja za instruktoricu pasa za detekciju ljudskih ostataka na Western Carolina Universityju u Americi, na takozvanoj “farmi tijela”, gdje je radila zajedno s agentima FBI-a. Sa psima je i ranije radila na forenzičkim slučajevima, hladnim zločinima, međutim, željela je istražiti granicu psećeg njuha dalje od onoga što je do tada bilo poznato, a to je Drugi svjetski rat.

Vedrana, i sama velika ljubiteljica pasa i ponosna vlasnica retriverice Frke, prema toj je ideji bila vrlo otvorena. Niti dan nakon što su se prvi put čule telefonski, Vedrana, Andrea i Christian bili su zajedno sa psima na arheološkom nalazištu na Velebitu, na prapovijesnom groblju gdje su iskapanja počela 2013. godine. Na toj lokaciji godinu dana ranije su bila iskopana tri groba u kojima više nije bilo ni kostiju ni zemlje, a uz to su bili izloženi suncu, kiši i jakoj velebitskoj buri.

Ubrzo nakon toga, istraživačice su pse dovele na neistraženi dio nekropole, za koji do tada nije bilo poznato ima li uopće grobova. Ideja je bila pustiti pse da pretraže područje, a potom istraživati u smjeru njihovih markacija i vidjeti rezultat. Baš kao i prvi put, belgijske su ovčarke bile u pravu. Njihove markacije na terenu potvrdile su se kao lokacije prapovijesnih grobova gdje su bili pokopani ljudi. Pronašle su šest novih grobova. Sve nakon toga je povijest. Točnije, prapovijest…

Stigao poziv iz Njemačke

I dok je dio domaće stručne javnosti prema korištenju pasa na arheološkim iskopinama bio skeptičan, njemački stručnjaci odmah su prepoznali Vedranin i Andrein rad. Ured za zaštitu spomenika i arheologiju u gradu Halleu angažirao je njihov tim na istraživanju prostoru oko rudnika gdje su se u 11. i 18. stoljeću vodile dvije bitke.

– Njemački arheolozi pretpostavljaju da na tom području postoje masovne grobnice te su nas kontaktirali u želji da ih otkrijemo. Za sada ne znamo jesu li psi pronašli grobnice iz tih bitaka jer kolege nisu započeli iskopavanje. No, našli su još važnije i starije grobove, što je dodatno potvrdilo sposobnosti pasa za detekciju ljudskih ostataka. Ti su grobovi još barem tisuću godina stariji nego oni nađeni na Drvišici, no više ćemo znati kada bude gotova analiza metodom aktivnog ugljika – govori nam Vedrana.

Ženke koncentriranije od mužjaka

Zašto se na ovakvim zadacima uglavnom koriste ženke, a ne mužjaci, pitamo Vedranu.
– Ženke su puno koncentriranije, fokusiranije i usmjerenije na ono što traže i zato su nam na ovom poslu detekcije mirisa, koji je doslovno na razini molekule, bile izvrsni pomagači. Imamo i mužjaka, Pepera, ali njega koristimo za brzi pregled terena, da se locira ima li na tom mjestu uopće ljudskih ostataka. Onaj finiji, precizniji dio posla ipak odrađuju ženke – kaže ova arheologinja i velika ljubiteljica pasa.

Izvor: Slobodnadalmacija.hr