Sve što proizvedu izvoze u inozemstvo, imaju filijalu u Njemačkoj, a jači su i od Kineza!
Priča koja slijedi “stanuje” u Sjevernoj luci. U prizemlju njezine bivše upravne zgrade smjestila se na prvi pogled malo poznata tvrtka “Apricum”. Prije skoro dva desetljeća osnovali su je sestra i brat, Olivera i Petar Tomić. Malo-pomalo, ali uz puno rada i odricanja, naravno i ulaganja, stigli su do toga da danas imaju više od 40 različitih proizvoda i renomirane partnere poput “Boscha”, “Siemensa”, ABB-a, američkog “Lutrona”, niza talijanskih proizvođača…
Svi ti proizvodi našli su svoju praktičnu primjenu u sustavima za upravljanje zgradama, bilo da se radi o struji, grijanju, hlađenju, protuprovalnoj ili zaštiti od elementarnih nepogoda…
Samo u prvih devet mjeseci ove godine ugradili su 18 milijuna komponenti na elektroničkim pločama, dušama svih uređaja koji se nalaze oko nas. Njihova stopa rasta godišnje se kreće između 20 i 40 posto.
– Kad sam – govori nam Petar – prije 30 godina završio FESB u Splitu, imao sam sreću da radim za “Siemens” na razvoju sustava za upravljanje zgradama, ono što danas zovemo “pametnim kućama”. Taj se sustav danas zove KNX. Ta kratica zapravo ništa ne znači, i to namjerno, ali onima koji se bave automatizacijom ne samo da sugerira, nego i predstavlja istinsku kvalitetu.
Radi se ujedno i o hardverskom i o softverskom rješenju, kompatibilnom neovisno o proizvođaču. Niste vezani uz pojedinog proizvođača, nego imate sustav poput Lego kockica i možete kupovati od bilo koga. Primjerice, gotovo svi proizvođači elektroinstalacijskog materijala u svijetu članovi su te udruge i proizvode kompatibilne komponente. Doma možda imate “Vimarove” šaltere, ali za razvodni ormar, kad odete u dućan i kažete za KNX, dobit ćete nešto od, recimo, “Schneidera”, ABB-a… I mi smo dio te priče.
U “Siemensu” je Petar odradio 10 godina i zatim je krenuo svojim putem. U Njemačkoj je osnovao tvrtku s kolegom i starim prijateljem Klausom Adlerom. Zato i ime tvrtke TAPKO, što je akronim njezinih osnivača.
– Bila je to dijelom i sudbina. Ja sam u školu išao dijelom u Splitu, a dijelom u Njemačkoj, a Klaus je bio sa mnom u četvrtom razredu osnovne škole u Regensburgu. Nakon niza godina dolazim ja prvi dan na posao u “Siemens” i odmah ugledam te meni dobro poznate cvike i shvatim da čovjeka znam odavno.
Kad smo osnovali tvrtku, bavili smo se istim poslom kao u “Siemensu”. Za godinu, dvije stekli smo klijente. Bili su to, recimo, proizvođači roleta koji su trebali sustav za upravljanje njima, ali nisu imali pojma o elektronici. Mi smo imali već uhodana rješenja za njih, kao i za brojne druge – prisjeća se Petar.
Nakon nekog vremena shvatili su da im treba i vlastita proizvodnja. I tu u priču ulazi – Split.
– Sjećam se da je odluka pala jednog zimskog dana prije 17-18 godina. Nazvao sam sestru Oliveru, koja je također potekla s FESB-a, i dobio je dok je po mećavi vozila od Splita prema Zagrebu.
I pitam ja nju je li za to da krenemo s proizvodnjom, no ona mi uzvrati da je pustim na miru jer spašava živu glavu. I još kaže da radim što hoću. I tako je pala odluka uz njezin blagoslov – uz smijeh će Petar.
Ubrzo su kupili prve strojeve i poslali ih u Split. Dobro im je poslužilo to što su prostore unajmili unutar Sjeverne luke i njezine bescarinske zone, pa su neočekivano dobili i neke porezne olakšice koje su im u početku dobro došle.
– Trebala nam je i godina dana da sve uhodamo. Prvu narudžbu dobili smo od jedne švicarske tvrtke kojoj je trebao sustav za upravljanje klima-uređajima, nešto slično onome što viđate na zidovima hotelskih soba. Proizveli smo im 500 komada i bili smo jako ponosni na sebe – veli Petar Tomić, koji danas, uz vlasničku, ima i ulogu tehničkog direktora.
Samo u Splitu zaposleno je 16 ljudi i oni čine proizvodni dio, dok je u Njemačkoj stacioniran razvojni segment. I on je rastao i okupio internacionalnu ekipu, u kojoj uz Nijemce i Hrvate danas rade Iranci, Španjolci, Kinezi…
– Kina je, koliko god vam to nevjerojatno zvučalo, uvjerljivo najveći kupac naših proizvoda. Uzimaju 70 posto onoga što mi ovdje proizvedemo. Tamo se događa nevjerojatan bum gradnje. Budući da mi pružamo internacionalne standarde, oni ne diskutiraju o tome, nego kupuju. Mi smo počeli zapošljavati Kineze u Njemačkoj jer se jezična barijera pokazala velikim problemom. Tako smo uzeli gospođu koja radila kao inženjerka u “Ericssonu” i to se pokazalo vrlo dobrim potezom, jer razumije materiju i zna je prezentirati na materinskom jeziku – otkriva naš sugovornik.
Reći će da je za njihov uspjeh i pet milijuna eura godišnjeg prihoda tvrtki u Hrvatskoj i Njemačkoj najvažnija kvaliteta. A do nje su došli kontrolom proizvedenog.
– Bit je svake proizvodnje, pa tako i naše, da pouzdano reproducirate ono što je već osmišljeno. Mi živimo od našeg renomea, a naš je renome naša kvaliteta. Zbog toga sebi ne smijemo dopustiti ni najmanju pogrešku, što znači da se svaki postupak, svaka radnja ponavlja najmanje dva do tri puta. Jer zamislite da se otvori neki novi hotel sa 100 soba i prvi dan se pokaže da klima ne radi jer je neki naš kontroler neispravan. I onda moraš skidati stropove, vaditi sve van, mijenjati…
Cijena proizvoda tu više ne igra ulogu, nego trošak zamjene i posljedično gubitak imena. Naš je cilj “zero defect”, nula škarta. Ono što napušta pogon ne smije imati ni jedan jedini kvar – objašnjava Tomić.
– Mi smo vrlo specijalizirani u “know-how” segmentu. Velike tvrtke vole doći kod nas jer znaju da će sve biti odrađeno kako spada. Nismo mi bez razloga bili dio razvojne ekipe jednog “Siemensa”. Ako mi ne znamo što radimo, tko drugi onda zna.
Ali nikada nismo pravili veliki publicitet. Ovo je komercijalno definitivno uspješna priča i o tome ne treba diskutirati. Sve što je ostvareno postignuto je mukotrpnim radom.
Mi nismo financirani stranim kapitalom, jer nema ni jedne bajke ovdje ili vani koja nas je pratila. Rad i ulaganje naš su recept, jer dobit iz firme uvijek se ulagala u razvoj – navodi.
Sasvim je sigurno da 16 ljudi u Splitu nije konačna brojka i da će se već uskoro ponovno širiti, kadrovski ojačavati. To traži proizvodnja, koja je na neki način već organizirana u tri smjene.
Petar i sestra, uz nećakinju Anu, nekoć jednu od najboljih studentica splitske Ekonomije, međutim, ne žele brzati i pristaše su konzervativne poslovne doktrine.
– Mi rastemo s povučenom ručnom kočnicom. Svatko tko imalo zna o ekonomiji svjestan je da ako prebrzo rasteš, onda imaš potrebu za investicijama, ali obje su te koje vam “pokradu” keš.
On vam treba da biste opstali, jer ako ne plaćaš tekuće račune, onda si u stečaju. Nemaš nikakve koristi kada kupiš stroj i proširiš se ako sutra nisi u stanju isplatiti plaće. To je njemačka škola, jer da je se nismo držali, ne bismo došli dovde – zaključit će Petar uz odobravanje nećakinje Ane.
Izvor: Slobodnadalmacija.hr
