“Strpljen – spašen odgoj”
Neki dan sam pretražujući Internet “slučajno” naletjela na live video motivacijskog govornika kojeg i inače pratim i rado volim poslušati. Govorila je o važnosti strpljenja u svakodnevnom životu, te kako je stara izreka “strpljen – spašen” zaista istinita. Podsjetila je kako uvijek imamo izbor kako ćemo reagirati na okolinu i situaciju u kojoj se nalazimo – možemo biti nestrpljivi, nervozni, frustrirani, ili možemo svjesno odabrati mir, usmjeriti pažnju na nešto drugo i prihvatiti situaciju onakvom kakva jest.
Svatko tko je posvećen osobnom razvoju potvrdit će da je to logično, no koliko zaista to primjenjujemo na praktičnoj razini? Posebice se to trebaju pitati učitelji, nastavnici i profesori, koji su u svakodnevnoj interakciji s djecom i mladima. Koliko smo uistinu strpljivi u odnosu s učenicima i shvaćamo li koliko je to presudno za uspostavljanje kvalitetnog i autentičnog međusobnog odnosa te za razvoj svih sudionika odgojno-obrazovnog procesa?
Odgoj je životan i stvaralački proces za koji ne postoji gotov “recept” ili određene metode i postupci koje možemo primijeniti u odnosu sa svim učenicima s kojima se susrećemo. Ovdje je prije svega važno (u)poznavanje svih učenika, njihovih vlastitih želja, potreba i interesa, potencijala i talenata, te stvaranje uvjeta za njihovo zadovoljavanje i ostvarivanje. To zahtijeva i našu prilagodljivost, otvorenost za nova iskustva, kreativnost te autentičnost u svim postupcima i ponašanju. Drugim riječima, to zahtijeva strpljivost, trud i upornost. Neki će možda odmah odmahnuti glavom i reći kako je u današnjem sustavu koji previše opterećuje učitelje to neizvedivo. Drugi će se naježiti te inspirirani odmah smišljati ideje kako to učiniti. No, činjenica je da ako samo jedan učitelj/nastavnik/profesor može poznavati svakog učenika ponaosob i pomagati mu u njegovu razvoju, to znači da mogu svi.
Dakle, strpljivost u odnosu s učenicima jedna je od najvažnijih osobina učitelja. No što to točno znači? To znači da učitelj ne treba odustati od učenika ukoliko ne ispunjava njegova određena očekivanja, ili ako primjerice učenik ne razvija “dovoljno brzo” određene vještine i sposobnosti, ili ako je pak učenik nezainteresiran, iskazuje određeno neprimjereno ili nepoželjno ponašanje. Upravo u tim kritičnim trenucima svojom strpljivošću i podrškom učitelj daje učeniku do znanja da ne odustaje od njega, da je ovdje za njega, da vjeruje u njega, njegov napredak i uspjeh. Time mu pokazuje da mu je zaista stalo do njega i da zaista živi ono što govori. U takvim uvjetima dolazi do promjena i učenja koje oslobađa učenika i pomoću kojeg on zaista može napredovati u svim područjima.
Možemo se pitati i postoji li granica strpljivosti? Dakako da postoji. Strpljenje ne čini učitelja “slabićem i mekušcem” koji sve tolerira. Iznimno je važno reagirati u slučaju kršenja zajednički dogovorenih razrednih pravila te na neprimjereno ponašanje. No, granica ne znači i kraj, odnosno da “dižemo ruke” od tog učenika ili da ćemo ga ignorirati, već da mu i dalje nastavljamo davati podršku i iskazivati povjerenje u njegove mogućnosti. No, učitelj nije svemoguć i ne treba na sebe preuzimati odgovornost ukoliko u tom trenutku učenik zaista ne prihvati njegovu pomoć i podršku. Vrlo se lako može dogoditi da sve “životne lekcije” koje mu je učitelj nudio učenik shvati tek kasnije u životu, tijekom daljnjeg obrazovanja, kada dođe do “a-ha” trenutka. I tada će se učenik vrlo često javiti svom učitelju, ispričati za svoje ponašanje i zahvaliti mu na strpljenju, ljubavi i podršci. I to je jedan od najljepših osjećaja. I onda je zaista učitelj i njegovo odgojno djelovanje strpljeno – spašeno.
Osobno iskustvo u visokoškolskoj nastavi mi je potvrdilo važnost strpljenja, upornosti, ali i samorefleksije. Više o cijelom procesu možete pročitati u radu “Positive orientation to education and critical friendship”.
