Strah od sebe
Do tridesete godine ostvarila sam većinu ciljeva u životu. Imala sam karijeru, obitelj, dom, ljude oko sebe u velikoj količini. Željela sam biti sretna i samo o tome govorila.
Imala sam sve osim sebe. Strah od neuspjeha tjerao me glavom kroz zid.
Osvanula je 2016. godina i donijela bolest sa sobom. Ostala sam bez svega. Ničeg i nikog nije bilo pored mene. Pobjegla sam glavom bez obzira na otok.
Jednog dana na plaži odlučila sam život ostaviti iza sebe i otići. Nisam više mogla živjeti tako. Tog istog dana upoznala sam svoju životnu mentoricu. Nekoliko mjeseci smo se družile i pričale, šetale, kupale, kuhale i pile čajeve. Nisam shvaćala kako to meni može pomoći. U puno stvari se nismo slagale. Stalno sam joj proturječila. Njezine riječi su se kosile s mojim spoznajama.
Za sve sam okrivljavala druge, kako su mi okrenuli leđa i napustili me kad sam ih najviše trebala. Jedna njezina rečenica mi je ostala u pamćenju.
” Kako da ti ne okrenu leđa kad ih sama sebi držiš okrenutima”.
Nisam tada shvaćala što je pod tim mislila. Trebalo je puno vremena da dopustim svojim mislima da plove zrakom, da ih pročistim i vratim doma. Tamo gdje pripadaju.
Prošle su tri godine. Nisam ja nova osoba, ja sam ista, zdrava i sretna. Zdrava izvana i iznutra. Imam novu karijeru, obitelj, nekoliko prijatelja i imam sebe.
Ne privlačim ono što ne želim u svojem životu. Svaki dan radim na sebi. Najteži i najljepši posao na svijetu.
