Strah na vrhu Tornada

Strah je jedna od najintenzivnijih emocija koje čovjek može osjetiti, ali u isto vrijeme sposoban je uvlačiti se tako polagano da nismo ni svjesni kako nas prati u svakodnevici.

Prije nego su me mudriji od mene obavijestili da je većina strahova mentalno smeće i postoje samo kao iluzija u mojoj glavi, bojala sam se svega i svačega. Od odbacivanja, egzistencije, starosti pa do peradi, visine ili pokretnih stepenica.

S tobom danas želim podijeliti kako sam se suočila s jednim konkretnim i, usudim se sada reći, manjim strahom koji me pratio dugo vremena, a zapravo nije imao utemeljenje ni u kakvoj stvarnoj opasnosti.

Kao i većina, samo ih mi činimo velikima.

Od određenih događaja u djetinjstvu bojala sam se visine i taj se strah s vremenom pojačavao sve dok nisam postala nesposobna popeti se na smiješne visine bez neugodnog osjećaja. Tipa stati na klupu. Visoku manje od 1 m.

Kad strah ode u tako nebulozne daljine, ne možeš ne shvatiti da je možda problem u tvojoj glavi, a ne u stvarnoj opasnosti koja ti prijeti od pada s brutalne visine od 72 centimetra. I tako sam se prije nekoliko godina odlučila konačno pozabaviti sa svojim strahom od visine.

I to na poprilično doslovan način – odlaskom u zabavni park Gardaland na sve moguće adrenalinske vožnje koje postoje.

Vožnjice „vlakovima smrti“ dotad su bile pojam koji sam mogla zamisliti da ću možda jednom napraviti, ali zapravo sam bila toliko prestravljena da moj mozak nije mogao ni pojmiti koliko će to biti strašno i složiti scenarije.

Što je bilo ključno u cijelom procesu – uživala sam u prekrasnom danu, bio je 1.1. uz neprirodno toplo i sunčano vrijeme, nije bila gužva, bila sam na godišnjem s voljenom osobom – sve vanjske varijable posložile su se tako da se osjećam sigurno i strah nije imao šanse preuzeti moje misli.

Sve do prve vožnje.

Nisam bila svjesna što radim dok nisam već bila zavezana u Blue Tornadu i na prvom usponu. Tijekom kojeg sam imala poprilično vremena zapitati se koliko će se ovo visoko popeti i koji je meni vrag bio.

I tu počinje produkcija misli u paničnom modu. Toliko sam se bojala da sam u jednom trenutku prestala i vrištati i postojati. Samo sam bila uhvaćena u vakuumu trenutka sa širom otvorenim očima i nijema za bilo kakvu reakciju.

Nisam imala kamo pobjeći, bila sam naopačke vezana za ogromnu željeznu konstrukciju nošena vriskovima iz okoline i jedino što sam mogla bilo je pogledati strahu u oči i prepustiti se trenutku.

I onda je bilo gotovo, sišla sam s vlaka užasa i nastavila sa svojim životom.

A kad napraviš nešto čega se bojiš, najčešće bude tako. Pustiš strah da se materijalizira ispred tebe u svoj svojoj punini i preživiš. I tek kad se ostvari, shvatiš koliko nije bio stvaran.

On je samo ona buka koju čuješ prije nego napraviš akciju, ona kočnica koja te sprečava da doživiš nepoznato iskustvo. Jednom kad se nađeš u trenutku akcije i nemaš izbora nego suočiti se s njim, strah nestaje.

Kao što je nedavno rekla jedna draga prijateljica: Svaki dan se iznova bojati.

I tada se prestajemo bojati.