Što kada propustim posao iz snova?
Prije nekoliko dana bila sam na razgovoru za posao koji sam strašno jako željela dobiti. Kad sam prvi put ugledala oglas, obuzelo me uzbuđenje jer je posao bio sve ono što sam zamišljala da bih trenutno htjela raditi, ali nikako nisam mogla pronaći mjesto gdje bi se to moglo odviti.
Piše: Jelena Kuzmić/Samopozitivno.com
Čak ni upiti za volontiranje nisu urodili plodom jer nemam potpune kvalifikacije, a kamoli plaćeni posao! Zato mi se ova prilika činila nevjerojatna, baš kako sam zamišljala, u neposrednoj blizini mjesta gdje živim i sa svim uvjetima koji su mi trenutno savršeno odgovarali. Odlazeći s razgovora osjećala sam da sam možda mogla dati još više od sebe, još bolje im dočarati koliko mi ova prilika znači, ali ponavljala sam si svim mogućim metodama da nema razloga za brigu i da je sve riješeno, samo trebam pričekati rezultate jer je posao izgledao kao stvoren za mene.
Osjećala sam se samouvjereno, ispunjavala sam uvjete savršeno, prštala sam idejama što ću sve napraviti kad krenem, bila sam uvjerena da ne postoji bolji kandidat od mene. Tjedan dana kasnije, stigao je e-mail da je za posao odabrana osoba koje je imala sve kvalifikacije iz oglasa, ali je i dijete poginulog branitelja.
Moja prva misao bila je: „Nije fer!“
Ego mi je zarikao poput ranjenog lava, počeo nabrajati sve razloge zašto sam ja bolja od te osobe koju uopće ne poznajem, počeo me okrivljavati za performans na razgovoru, optuživati me da sam mogla i trebala bolje, pa se opet vratio na okrivljavanje drugih za nekorektnu konkurenciju i tugu zbog propuštene prilike. To je trajalo nekoliko sekundi, ali dovoljno da počnem osjećati ružne emocije. I onda sam samo stala, osvijestila što si radim i zapitala se čemu mi to služi? Činjenica je da posao nisam dobila. Prvi korak mi je prihvaćanje te činjenice. Moje pljuvanje negativnosti oko sebe neće tu činjenicu promijeniti niti ću se osjećati bolje, nema zapravo nikakvu svrhu osim da se moj ego zaštiti od „neuspjeha“.
Nakon što sam prihvatila neizbježnost situacije, obratila sam pozornost na razlog koji je naveden kao prednost pri zapošljavanju. Onaj razlog na koji sam prvo reagirala da je nepošten mi treba biti izvor najveće zahvalnosti! Jedina emocija koju trebam osjećati je zahvalnost što je moj otac preživio rat i što su oba roditelja i dalje uz mene pružajući mi najveću podršku u svemu što radim. Pogled mi je pao na policu koju sam toliko dugo željela u stanu, a upravo mi ju je on nedavno donio. Oprostila sam si prvu ružnu reakciju i počela misaono zahvaljivati na svemu što su mi omogućili tijekom svih ovih godina.
Emocije su mi se automatski preokrenule. Počele su mi se sve više množiti misli zašto je to što se dogodilo u redu. Možda je toj djevojci potrebniji posao u ovom trenutku nego meni. Možda će ga obavljati puno bolje od mene, možda će ondje upoznati nekoga tko će joj promijeniti život, sigurno postoji razlog zašto ona treba biti tamo, a ne ja.
Kako sam sve više prihvaćala trenutnu situaciju, sinula mi je još jedna misao. A odakle mi uopće ideja da je baš to moj posao iz snova koji je idealan u ovom trenutku? Zašto sam toliko arogantno uvjerena da znam u svakom trenutku što je apsolutno najbolje za mene? Kako znam da je to stvarno najbolja verzija za mene?
Često mislimo da je nešto nepovoljno za nas, a retrospektivno shvatimo da je to bio najbolji mogući scenarij jer smo zbog toga narasli, naučili veliku životnu lekciju, upoznali nekoga, otišli na neko drugo mjesto gdje nikad nismo bili ili napravili nešto što nismo ni sanjali da smo sposobni. Ključno je da prihvatimo da za sve postoji razlog koji nam možda nije odmah vidljiv ili ga naš ograničeni ljudski um ne može pojmiti, ali apsolutno vjerujem da mi se sve uvijek događa da bi me pripremilo za ono što želim postati.
Da, bila sam uvjerena da je ovo moja prilika. Da, prva reakcija bila mi je negativna kad nisam dobila ono što sam poželjela jer se na trenutak činilo kao nepovratno propuštena prilika. No čim sam se zaustavila i pokušala objektivno promotriti situaciju koliko god mogu, dobila sam nešto mnogo vrednije. Dobila sam jednu veliku životnu lekciju, dobila sam priliku da postanem još malo bolja osoba, dobila sam još jednu potvrdu da vjerujem u povoljan ishod za sebe čak i kad stvari izgledaju vrlo beznadno.
Na kraju se pojavilo pitanje koje mi je omogućilo da u potpunosti prihvatim situaciju, ali ne tako da se pomirim s njom nego da ju promatram kao idealan ishod i s najvećim mogućim optimizmom i zahvalnošću nastavim svoj dan.
A što ako nisam dobila ovo jer mi dolazi nešto još bolje?
