Što me čini sretnom?
Jučer je bio Međunarodni dan sreće. Slavimo ga od 2012. godine kada je UN odobrio inicijativu Kraljevine Butan za potrebom takvog dana. Kraljevina Butan je inače, jedina zemlja na svijetu koja svoje blagostanje mjeri „bruto nacionalnom srećom“. Vratimo se natrag u 2022.
Teritorij Kraljevine Butan pomalo i potiho prisvaja Kina, a mi se nalazimo u iznimno nestabilnim vremenima. Rat u Ukrajini, ekonomska i izbjeglička kriza, posljedice pandemije… Mogli bismo svaki dan plakati od muke. Ipak, u ovakvim vremenima nam najviše treba podsjetnik da postoji dobro oko nas. Da postoji sreća. Inače ćemo sami sebe uništiti. Nitko nije spašen suzama. Spašava se osmijehom, konkretnom pomoći, empatijom. Želim danas podijeliti što me istinski čini sretnom.
Čine me sretnom ljudi koji pomažu ljudima koji su pogođeni ratom, glađu, bolestima, neimaštinom, dubokom žalošću, izgubljenima i usamljenima. Ljudi koji otvaraju svoje domove i srca za one kojima je potrebna toplina i doma i srca. Ljudi koji su kreativni u svojim načinima pomoći i podrške.
Sretna sam u prirodi. Neopterećena. Kad osjećam kako sam malena u šumi. Miris svježeg zraka, miris pokošene trave, snijeg kad nigdje ne moram ići, kiša na radni dan. Zašto na radni? Zato što svi možemo kolektivno gunđati na kišu i dopustiti si biti malo loše volje. Sretna sam kad sami sebi dozvolimo osjećati svoje emocije.
Slušati cvrkut ptica ujutro i zvukove grada, žamor i zveckanje čaša u ljetno predvečerje. Veselje s kojim mi se razveseli mala maca ili štene, lakoća kojom me unose u svijet radosti. Bebe i njihovi obrazi. Djeca ili životinje kad se igraju rastapaju svu moju brigu.
Hrana…. Kuhanje, miješanje sastojaka, eksperimentiranje. Dodavanje začina, uživanje u isprobavanju nečeg novog. Mirisi koji se miješaju, osjećaj zadovoljstva sposobnosti brige za sebe. Osmjesi na licima bližnjih kad im skuham nešto fino.
Plesanje i potpuna sreća koja me obuzme kad plešem. Posebno kad me nitko ne gleda, smijeh koji skače iz mojih pluća. Osjećaj sreće i zahvalnosti što u meni postoji nešto što toliko dotiče moje srce i dušu.
Dobri ljudi. Kada otvrdnem zbog briga i svakodnevice, dobri ljudi mi donose fen da otapam led oko sebe. Ljudi koji se daju bez potrebe da prime, ljudi koji ti poprave dan, ljudi koje voliš. Svaki razgovor u kojem kažu nešto novo i u tom trenutku ponovo shvaćaš zašto su ti bliski.
Pisanje. Čarolija inspiracije. Pretakanje misli i osjećaja u neizgovorene riječi. Riječi koje će svatko tko ih pročita izgovoriti svojim unutarnjim glasom. Zapisana jednostavnost, zabilježena dubina. Pisanje koje je samo za moju dušu.
Spoznaja da sam voljena i sposobna voljeti, željena i da me netko ima u mislima.
Nada. Nada me čini jako sretnom.
Ljudi koji podržavaju jedni druge.
Unutarnji mir.
Osjećaj kad legnem u krevet i imam još malo vremena prije spavanja.
Sestrin zagrljaj. I tuđi isto, ali sestrin posebno.
Kada se vratim odličnoj knjizi.
More. Miris mora, okus mora, more svuda oko mene.
Tiramisu koji me čeka u frižideru nakon ručka.
Topla deka.
Smijanje od srca.
Osjećaj korisnosti.
Vi koji čitate. 😊
