Što kad pregorimo u traženju posla?
Pitaj me! Pitaj me! – dere se na mene čovjek kojemu sam došla na razgovor za posao. Nakon dvije minute, on me „procijenio“ i sad želi da ga pitam nešto. Bilo što. Meni ne dolazi ništa na pamet, osim da pitam da li su nedjelje slobodne.
Što god kažem, on pretvori u nešto negativno. Zanima me marketing – kažem, a on odmahuje da nema novaca za to. Pita me plaćam li stanarinu.
Dolaze klijenti, njega to ne smeta, samo je stavio masku. Jesi bila ti na razgovorima za posao? – pita me. – Znaš kako to ide? Morat ćemo ti napisati neki razlog zbog kojeg te nismo primili. – Tamo sam 5 minuta i ne vidim razlog zašto me ne bi primili. Želim ga pitati zašto me uopće pozvao na razgovor za posao kada je jasno da se već odlučio. Riječi mi izlaze van tek kad sam zatvorila vrata.
Prva misao kad krećem polako prema tramvaju je – džabe si ti meni potratio vrijeme. Čak ne mogu ni biti ljuta. Rezignirana sam i zaključujem da tamo ne bih voljela raditi. Plaća je manja od minimalca, daje se neka nadoplata. Jadno, ali tipično.
Preumorna sam da bih dalje razmišljala, ono što su sugerirali da nisam dovoljno činila na razgovoru za posao. – Pisala si, ali ne u unutarnjoj kronici. – Ne znam kad je netko zadnji put rekao „unutarnja kronika“.
Na jednom drugom razgovoru za posao, čovjek koji je obavljao intervju me držao na razgovoru sat vremena. Moj potencijalno budući šef je u prostoriji dva sa dva iza dućana izvadio listu od 150 pitanja i prolazio ju.
– Kako biste se snašli u ovoj situaciji? Što je bio vaš najveći poslovni izazov? Kako se nosite sa stresom na poslu?
Posao je za prodavačicu. U dućanu tri sa pet. Cura koja prodaje ispred u jednom trenu dolazi i uzima nešto iz kutija. A on mene ispituje do beskraja… Da mi se ne bi kasnije javio. Niti sa odbijenicom. Trenutno tražim posao. Treba mi da plaćam stanarinu. Ne slušaju mi se gluposti. Pregorila sam ovaj tjedan bdijući nad portalom MojPosao.
Ima li nečeg pozitivnog u svemu? Ima. Barem više ne radim posao koji me iscrpio prošli mjesec. Smiješno je zapravo sve skupa.
Tragikomično. Pronaći posao u Hrvatskoj danas. Zadržati ga. Donekle izvući smisao iz njega. Čini se kao nemoguća misija.
Briga me. Nemam luksuz da ne razmišljam o najboljem poslu za mene. Do toga je došlo. Mislila sam da nemam luksuz da razmišljam o boljim poslovima i da se trebam zadovoljiti onime što nađem. Sad shvaćam, da nemam luksuz gubiti vrijeme na poslove koji me ne zanimaju. Pogon mi je inat. Motivacija – ljudi koji su uspjeli. Ljudi koji su odbijeni sto puta, a ipak su nastavili. Ljudi koji su našli svoj put i krenuli neutabanim stazama.
Maštam o kavi uz more ujutro. Maštam o tome da se izražavam bez straha, da pišem svoju priču. Maštam da moja iskustva pomažu drugima, ako ništa drugo, onda barem kako ne raditi nešto. Maštam o produktivnim razgovorima, o autentičnim idejama i o suncu. Maštam o dobroj ekipi, motiviranim kolegama i kolegicama. Maštam o ostvarenju, o poslovnom smislu. Maštam o tome da se moje srce osjeća dobro i slobodno. Maštam o tome da je to stvarnost. Mogu ju opipati, iako ona još nije tu. Čujem; Ne boj se! I samo hrabro…
PozitIVKA
