Sram te bilo, lijenčino!
Otkad sam uskočila u cipele zaposlene odrasle osobe, voljela sam biti vrijedna i užurbana. Trčati s jednog mjesta na drugo kao bez glave, s trećom šalicom kave u ruci, odmahujući drugom rukom na sve što mi se nađe na putu jer sam sad naprosto prezauzeta da uopće obratim pozornost.
Miči se, moram staviti sljedeću kvačicu na to do listu!
Piše: Jelena Kuzmić/Samopozitivno.com
Preuzimala sam sve ponuđene zadatke na sebe, bila spreman oslonac u svakom trenutku i za nadređene i za podređene, dostupna 24 h dnevno.
Tipična „od jutra nisam stala, ponosim se time i jedva čekam da ti to nabijem na nos“ poslovna žena. Pusti me, nemam vremena.
Wow, kako sam bila glupa.
Dobro, glupa je možda presnažan izraz, ali da sam imala pomalo krivi pristup životu i poslu, jesam. Shvatila sam to kad su mi živci, tijelo i mozak pregorjeli, kad sam imala minimalno jedan napad panike tjedno i kad sam morala dati otkaz da predahnem i promijenim smjer.
Ako si se prepoznala u prvom dijelu, poslušaj me sad i možda izbjegneš drugi dio.
Zašto sam se uopće tako ponašala?
Kao prvo, na ovim prostorima vlada uloga žrtve i uvjerenje da je život teška borba, i da moraš patiti da bi bio uspješan/prihvaćen/cijenjen. Iskreno, ne znam zašto je to tako, ali toliko je duboko u nama da većina do kraja života ne shvati koliku glupost rade.
Sramota je reći da voliš odspavati popodne, ali nije sramota u 30-ima piti šaku lijekova da bi ujutro uopće mogli ustati iz kreveta i suočiti se sa svakodnevicom. Zbilja?
Moje ponašanje uopće ne čudi kad vidim svoju baku kako u debelim 70-ima, sa štapom, žuri kopati soju jer „će selo misliti da je lijena ako ima trave.“ Živimo onako kako su nas naučili i ako nikada ne preispitamo ta uvjerenja, postaju naša do posljednjeg časa.
Drugi razlog zašto sam bila konstantno zauzeta pčela radilica ležao je u tome što sam tako pronalazila svoju vrijednost. Jednostavno, nisam smatrala da sam dovoljno vrijedna ako ne izazovem poštovanje i divljenje nabrajanjem što sam sve danas već napravila, a tek je podne.
Održavala sam se zaposlenom samo da se ne bih suočila sa sobom i priznala si kako me sva ta postignuća i kvačice na obavljenim stvarima zapravo dugoročno čine vrlo nesretnom i praznom. Zato što utrka nikad ne završava. Uvijek će biti još nešto za obaviti, uvijek ću se moći ustati još koji sat ranije i ugurati par dodatnih zadataka.
A sve ti je to uzalud ako radiš, a želiš biti negdje drugdje. Ako zujiš, a ne uživaš u šumu. Onda ti život jest borba. Onda živiš za onih par mizernih tjedana godišnjeg preko ljeta kad ćeš se konačno opustiti, ali ne dođeš opuštanju ni blizu jer se više ni ne znaš opustiti.
Odbijam vjerovati da moramo raditi pogrbljeni i frustrirani dvoznamenkasti broj sati u danu jer će se jednom isplatiti. Odbijam vjerovati da moramo šutjeti i trpjeti te ići protiv sebe iz dana u dan kako bismo zadržali poštovanje ljudi čije nam mišljenje ne treba ni biti važno.
Puno mi je ugodnije vjerovati u akciju u pravom trenutku i više se ne sramim pronalaziti lakši put do istog cilja. Danas si čestitam kad nešto uspijem napraviti tako lako da se skoro čini kao magija jer znam kolike sam blokade i beskorisna uvjerenja morala srušiti da bih to mogla postići. I samo se nasmijem na ono „lako je tebi“. Nekad me nerviralo, danas mi je kompliment. Je, lako je, i bit će još lakše!
Nisi manje vrijedna ako staneš. Nisi lijena ako ponekad provedeš cijeli dan u krevetu. Nisi beskorisna ako ne trčiš s jednog mjesta na drugo. Nisi loša žena ako povremeno kažeš: „Je** se, skuhaj si sam ručak.“
Naprotiv, na dobrom si putu do osobne slobode i do života kakav zaslužuješ.
Ljeto je, zastani, i molim te, barem se pokušaj opustiti dok ne bude prekasno. Jer bit će puno ranije nego misliš.
