Splitska poduzetnica, književnica i putoholičarka ruši predrasude: Ljudi se čude jer sam u svojoj pedesetoj ostavila sve… Da krenem ispočetka!

“Napravila sam prvu tetovažu i vratila sam se u školske klupe s 50 godina. Počela pravilno vježbati i prestala pušiti u isto vrijeme. Motor još uvijek nisam probala, ali zato se smatram šoferčinom i pol. Planinarim koliko je mene volja i penjem se koliko strmo ja želim. Prvu knjigu izdala sam s 41. U 50 sam pripremila izlazak još dvije. Djecu sam dobila rano i sada uživamo u prijateljstvu odraslih. U 2020. napravila sam najviše kilometara bez obzira na Covid ograničenja. Izgubila sam puno, ali sam zato dobila mnogo više i neizmjerno sam zahvalna na tome. Nakon dva jezika koja govorim tečno upisala sam i treći – jer to želim. Nakon 30 godina staža ostavljam sve i okrećem se sebi i poslu koji ću živjeti. Ovo pišem da bih vam rekla da red vožnje uopće ne postoji i da vozite po svome. Čovjek se razboli od neispunjenih želja i neostvarenih očekivanja. Samo mijenjajući svoje misli mijenjamo i svijet oko nas. Neka ti svaki dan bude rođendan. Zaželi, puhni i radi na svojim željama, to je jedini zakon privlačenja…” – ovaj inspirativni status na društvenim je mrežama nedavno napisala Ina Mihanović (50), poduzetnica, književnica i velika obožavateljica putovanja. Nije trebalo puno proći da ne dobije mnogobrojne poruke podrške koje su i nju samu iznenadile.

– To o čemu govorim uopće nisu životne promjene, to je život sam po sebi, koji ili živimo ili preživljavamo. Ja sam samo odlučila ići na selekciju i čišćenje i upozoriti ljude na važnost tog čina dok nije prekasno. Mnogi su se već pogubili i bojim se da je većini prekasno da se vrate sebi, govori nam Ina.

– Kada govorim o sebi i “promjenama” koje su mnogima zapele za oko, to samo govori koliko je ljudima potrebna promjena. Jer objava je dobila više reakcija od bilo koje do sada. Iznenađujuće je to da izaziva čuđenje ako se vratiš u školu s 50 godina, što je meni neshvatljivo. Smatram da učimo cijeli život i jedino uz učenje možemo funkcionirati i opstati, te biti tamo gdje želimo. Cijeli život nešto učim, proučavam, završavam, polažem, pišem, objavljujem, pratim, studiram, i to sve u meni stvara akumulaciju koja je dovela do prelijevanja. Volim svoj mir i mogućnost da pobjegnem od svega kad mi je dosta. Ako mi netko uznemiri moj mali prostor, dirne u auru koju nosim sa sobom, onda odem u mir. Nalazim ga na mnogim mjestima. Cijeli svijet je moj mir, a dom je samo polazište.

U trenutku kad je odlučila prestati pušiti samo je zapisala datum kad se na to odlučila i rekla: “Ovo je bila moja posljednja cigareta.”

– Slikala sam taj trenutak. Rekla sam od danas ustaješ svako jutro u 6.15 i alarm nisam nikad odgodila. Dala sam si zadatak da vježbam po vlastitom programu, jer mislim da svatko za sebe najbolje zna što mu treba. Nitko mi ne može reći da u danu ne može odvojiti 30 minuta za brzu šetnju jer ako to ne možete onda ste se sigurno već pogubili u ovom svijetu u kojem se mora sve ono što zapravo uopće nije bitno, dok ono bitno preskačemo i odlažemo. Izbacila šećere i ugljikohidrate i hodajući skinula 10kg u dva mjeseca! Nemojte mi reći da se to ne može?!

I dok se u ovo pandemijsko doba mnogi zatvaraju u svoja četiri zida i ne vide izlaz iz situacije u kojoj se našao svijet Ina radi potpuno suprotno i diše život punim plućima.

– Pandemija mi je samo pomogla da se više samootkrijem. Da napravim stvari koje prije nisam stigla i da shvatim što mi je najbitnije u životu. Unatoč svemu mislim da je većini ljudi otvorila oči i proširila horizonte bez obzira na zatvaranje i postavljanje granica. No, mnogima je i zatvorila horizonte jer su se uplašeni začahurili u svoje strahove. Ništa se ne pobjeđuje strahom i zatvaranjem, nego borbom i traženjem mogućnosti da borbu dobijemo i poentiramo kada to izgleda nemoguće. Pandemija je mnoge bacila na koljena i onemogućila im da rade i stvaraju te ih je dovela u financijsku, ali i psihološku krizu. A svaka kriza je ujedno i nova mogućnost ako imamo želju da je prevaziđemo i iz nje se izdignemo jači. Kao feniks iz pepela… Upravo o tome priča moja nova knjiga simboličnog naziva Sam svoj feniks.

Osim što tečno govori engleski, talijanski, donekle francuski, sada uči i španjolski. Završila je turistički smjer a onda diplomirala za dizajnericu interijera. Uz to kroz godine rada u privatnom obiteljskom biznisu, obrazovala se za informatičara bez čega u današnjem svijetu ne možeš raditi ništa. Sada joj se smiješi još jedna posebna diploma koju najviše želi.

– Cijeli život nešto učim, a ponekad za to sve akumulirano znanje trebate i diplomu. Eto sada ja trebam jednu iz psihologije i krenula sam u tom smjeru. Osjećam se izvanredno, tu mi je pomogla pandemija pruživši mi mogućnost studija, bez redovitog sjedenja u klupama. Danas koliko god je sve komplicirano toliko je s druge strane i pojednostavljeno, bezbroj novih mogućnosti nam je otvoreno. Krenula sam i u učenje španjolskog jezika jer to želim, iako mi ne treba. Čovjek najbolje uči ako nešto jako želi pa to treba iskoristiti. Za ono što želiš moraš pronaći vremena inače će želje umrijeti. Ima jedna predivna misao koja me vodi: “Ne dozvoli da odeš a da nisi odsvirao svu muziku koju nosiš u sebi. Dajte da svijet čuje tu vašu muziku!”