Simbol grada Vukovara zablistao u punom sjaju!
Većina gradova u svijetu ima neku građevinu po kojoj ih prepoznaju. Rijetki gradovi imaju građevinu koja je simbol i koja nosi povijest grada u sebi tako započinje priču poznati vukovarski fotograf Vanja Vidaković.
Ovo je priča o jednoj takvoj građevini, jedinstvenoj i prepoznatljivoj, ovo je priča o našem Vodotornju. Odmah ću spriječiti jezikoslovce koji će reći kako se Vodotoranj ne piše velikim početnim slovom, za mene, piše se i pisat će se velikim početnim slovom zauvijek, jer je to zaslužio.
Neću govoriti o činjenicama i tehničkim podatcima ove impozantne građevine, pokušat ću ispričati priču čovjeka kojeg se Vodotoranj neizmjerno dojmio.
Znate, kad počnete fotografirati, prvo krenete s nekim atraktivnim motivima, zalascima Sunca, nekakvim prirodnim ljepotama i osjetite kako to nije ono što želite, tada krenete s fotoaparatom u grad koji volite, fotografirate, učite, uočavate neke stvari pored kojih ste prije prolazili,a niste ih primjećivali.
Jedan od mojih prvih gradskih motiva bio je upravo Vodotoranj, impozantna građevina, za nekog hrpa armiranog betona i opeke, za mene je postala motiv koji sam vrlo često fotografirao i sve više se povezivao s njim.
Redovno sudjelujem na međunarodnim foto natjecanjima, a jedan od rijetkih motiva Vukovara koji nikad nije osvojio niti jednu nagradu je Vodotoranj. Dugo sam se pitao zašto? Zašto dobra fotografija nečeg impozantnog ne prolazi dobro u natjecanju? Odgovor je jednostavan, senzibiltet koji mi imamo za Vodotoranj, drugi nemaju, ne osjećaju dubinu njegove priče niti mogu shvatiti njegovu simboliku kroz jednu fotografiju, ne osjećaju ponos,tugu i nadu…
Upravo to čini Vodotoranj toliko posebnim, njegova priča, njegova simbolika, njegovih više od šest stotina ožiljaka i činjenica kako poslije svega stoji kao nijemi svjedok i čuvar svog grada.
Uskoro će krenuti njegova sanacija, bit će spomenik, u osnovi ostat će gotovo isti kakav jeste, ali pitam se hoće li i dalje imati moć ostaviti dojam kakav ostavlja sada, na svakoga tko ga malo ozbiljnije pogleda izbliza…pitam se hoće li svi oni koji se popnu gore shvatiti koliko poštovanje zaslužuje..hoće li kroz njegovu untrašnjost hodati u tišini, šapćući svojim mislima ponosnu i tužnu priču o njegovim ožiljcima…onako kako on to zaslužuje…?
Puno puta sam bio gore, govorili su mi kako je popeti se gore po život opasno, ali niti jednog trenutka se nisam bojao. Prvi put, kad sam se popeo gore, ruke su mi drhtale toliko da nisam mogao fotografirati iz “ruke” iako je bilo dnevno svjetlo, ne zbog straha, nego zbog osjećaja i osjećanja koje sam doživio i proživio tada, zbog poštovanja prema nečemu što je izdržalo neizdrživo…
Nikad kada sam bio gore nisam osjetio strah, osjetio sam neku neobičnu sigurnost i povezanost s njim. Pogledi koje sam imao prilike vidjeti i snimiti, pogotovo noćni, bili su rijetkost i ekskluziva, uskoro će postati dostupni široj javnosti i dobro je da je tako, jer, tako rijetke ljepote ne treba skrivati, naprotiv, treba ih vidjeti što više ljudi.
Moram priznati kako mi je pomalo i žao, jednostavno, tolike godine smo živjeli s njim, ovakvim kakav jeste, i za sve te godine, koliko mi je poznato, nije se dogodila nikakva velika ozljeda ili nezgoda pored Vodotornja ili u njemu.
Čudno je to, oštećnja su velika, vise komadi betona, strše komadi armature, trpi on vremenske nepogode, nema oluje kada ga ne pogodi bar jedna munja, a opet nikad ništa loše ne učini svom gradu i njegovim stanovnicima. Nije li to neobično i blizu čudu?Možda je najbolju definiciju u jednoj rečenici izgovorila moja, tada šestogodišnja kći kada je rekla: ” Naš prijatelj Vodotoranj…”
Zaista vjerujem u to, koliko god neobično zvučalo, vjerujem kako postoji neka viša sila, neka viša povezanost, njega, s njegovim gradom i njegovim stanovnicima … da to je naš simbol, naš ponos, naš čuvar…to je “Naš prijatelj Vodotoranj”…
Izvor: Vanja Vidaković Photo&Alen Bainrauch Video – Vukovar, Croatia
U projektu su sudjelovali Stjepan Draganić,Marina Sekulić i Ivan Penava.
