Sestrinstvo na rubu svijeta
Nikad nisam voljela žene. Tako naporne, zahtjevne, glasne, tako… Iracionalne.
Piše: Jelena Kuzmić/Samopozitivno.com
Ponosila sam se svojim muškim društvom, odbacivala sve čemu se mogla nalijepiti etiketa „žensko“ i naveliko se šalila da sam zapravo muškarac greškom rođen u ženskom tijelu.
I posljedično, uvijek sam se osjećala nepotpuno.
Nešto je u meni vječno bilo potisnuto, neizraženo, utišano.
Ali nikada nije bio problem u ženama. Nisam zapravo odbacivala njih, odbacivala sam ženu u sebi. Mojima su rekli da ću biti muško. Navodno, vidjelo se na ultrazvuku. Trebala sam se roditi na isti datum kao tata, s pišulincem među nogama. Gdje ćeš veće sreće – prvo dijete, a ono sin i još na rođendan.
Ali eto mene bez dodatka u gaćama, a bome sam i zakasnila par sati pa nije ni na rođendan. Zajeb od početka. Za ondašnja vremena pomalo i sramota.
I tako kreće moja dugogodišnja borba sa vlastitom ženskom polovicom. Da, tako je, polovicom. Bez obzira na spol vanjskog tijela, svi imamo obje strane u sebi – i žensku i mušku. I dok god ih ne prihvatimo i živimo obje, osjećat ćemo se nepotpuno, kao da je usred nas rupa koju ničime izvana ne možemo ispuniti.
Zacijeljeti ju može samo ljubav koja dolazi iznutra.
A kad ljubav sine iznutra, nestaju one imaginarne glasne i naporne žene jer više nisu manifestacija vlastitog neprihvaćanja.
To sam prvi put potpuno osjetila nedavno dok sam sudjelovala na plesno-meditacijskom retreatu za žene gdje su majstorica trbušnog plesa Mia Varešanović Nemet te autorica i terapeutkinja pisanjem Zvezdana Rashkovich zajedničkim snagama otvorile jedno novo poglavlje za sve (spremne) žene u Slavoniji.
Tamo se dogodila neka posebna magija.
I mame i bake i kćeri i unuke, i visoke i niske, i plave i smeđe i crvenokose – sve su žene tamo bile jedinstveno prekrasne. Sve su sijale zadovoljstvom, sve ih je bilo tako lako prihvatiti i voljeti.
Tamo su izbrisane izmišljene definicije, nepotrebno uspoređivanje i lavine nesigurnosti, tamo su nestale granice koje potvrđuju iluziju razdvojenosti, tamo smo bile slobodne biti onakve kakve jesmo, bez osuda i odbacivanja.
U određenom trenutku toliko me preplavila njihova ljepota i jedinstvenost da sam samo počela plakati. I plakala sam baš onako od srca, bez posebnog razloga, pravo ženski.
I znate što?
Konačno me više nije bilo briga. Konačno sam bila mirna i sretna točno tu gdje jesam, točno u tijelu koje trenutno imam, sa svom prošlosti iza sebe. Konačno sam bila zahvalna na svakom detalju svoje priče, na zakašnjelom rođenju, na svakoj boli i odbačenosti koju sam ikad osjetila jer bez njih nikada ne bih mogla istinski cijeniti njihovo odsustvo.
Znate kako kažu, bez mraka se ne vide zvijezde. Ali vidjet ćemo ih tek kad prestanemo proklinjati mrak i usudimo se pogledati gore.
Zato gledajte, gledajte znatiželjnim očima djeteta i budite mirne u sada jer sutra možda nikada neće doći. Budite u svakom trenutku sretne kao u bazenu na rubu svijeta jer tom osjećaju uvijek možete pristupiti bez obzira na okolnosti.
Za kraj, želim s vama podijeliti pitanje koje me jednom pitala draga prijateljica, pitanje koje si postavim bar nekoliko puta dnevno jer me odmah iščupa iz automatizma i vrati mi fokus na ono što je zbilja važno.
Uživate li u iskustvu sebe u svom iskustvu?
Jer ako ne uživate… Čemu onda sve ostalo?
