Šarene pilule za lilule su in !?

Scena prva.

Subota ujutro, 17.10. 2020. godine gospodnje ili virusne, konačno nije radna pa sam si dala dozvolu za izležavanje i mačji hod po kući u kućnom ogrtaču.

Prebacivši se iz toplog kreveta u dnevni boravak na kutnu garnituru, upalim TV i zaustavim se na bugarskom filmu u kojem su glavni glumci djed i unuk.

Glavni junak – unuk, izgubio je pamćenje u saobraćajnoj nesreći ali i roditelje i suočava se sa životom, povijesnim tijekom zbivanja i odrastanja niti manje niti više  pod antidepresivima.

Film se zove „Svijet je velik i spas čeka iza ugla“.

Odgledala sam ga do kraja u miru i tišini svog vlastitog uma i dotakla me scena u kojoj djed unuka pita kakve to lijekove pije. Na što mu je unuk odgovorio kako su jedni lijekovi za depresiju, drugi za imunitet, treći za prozračivanje mozga. Scena se odvijala u noći na otvorenom uz vatru i zvjezdano nebo na njihovom zajedničkom putovanju biciklom kroz predjele prema konačnom odredištu – rodnoj kući.

Umjesto da ga podrži, djed je uzeo sve lijekove i bacio ih u vatru i rekao kako će ga ovo putovanje izliječiti.

Kako ne bi bilo zabune, nisam protivnih zapadne medicine, sjećam se dana kada su me spašavali iz razno raznih stanja, alergijskih, kroničnih, kirurških, sezonskih, pila sam lijekove za jačanje imuniteta, ubrzavanje metabolizma, protiv migrene, za ljepotu, ma i dan danas volim i pomisao da mi može pomoći nešto izvan mene same, no sve manje i manje iste i koristim.

Sve u svemu lijekovi su tu da nam pomognu ali sve dalje mišljenja sam i svjesnija same sebe i da nas isti lako ubace u začarani krug zavaravanja samih u sebe i odbijanja i prihvaćanja odgovornosti za vlastito zdravlje, jer uz pomoću njih brže se vraćamo u normalu, brže zacjeljujemo rane da bi se vratili u stvarnost koja nas je ustvari razboljela.

Scena druga.

Kad smo već kod stvarnosti i realnosti, živimo u vrijeme Covid -19  i posljednja istraživanja ukazuju na povećanu zlouporabu alkohola i konzumaciju propisanih lijekova, posebice benzodiazepina, što se može objasniti željom za suzbijanjem osjećaja tjeskobe uzrokovanog pandemijom koronavirusa.

Pa vas svjesno i ciljano pitam: „Koliko smo uistinu sami sebi odgovorni za vlastito zdravlje?

Koliko smo svojim svjesnim i nesvjesnim odlukama i linijom manjeg otpora posegnuli za lošom prehranom i nezdravim i brzim načinom života, koliko smo često pod razno raznim stresovima, zanemarivanjem fizičke aktivnosti posegnuli za lijekovima i sami stvorili uvjete za bolesno tijelo  kako bi skrenuli pažnju s odgovornosti i dali svome tijelu novu dozu kemije koja često napada ostale zdrave dijelove?

Začarani krug je teško prekinuti.

Mene osobno je osvijestila spoznaja i dala mi odgovore na ova i slična pitanja, informacija kako je bolest poruka iz budućnosti  i što me čeka tamo negdje za godinu, dvije, pet ukoliko ne učinim promjenu u svojim lošim navikama. Ukoliko ne promijenim navike, okolinu, ljude, osjećaje s kojima hranim svoj um i svoje tijelo bolest će me neminovno pronaći i sačekati upravo iza ugla.

Pa vas ponovo pitam: „Trebaju li nam uistinu svi ti lijekovi koje pri svakom napadu boli, tjeskobe, panike, anksioznosti, nesanice samo zalijemo s čašom vode i umrtvimo bol, dovedemo se u ne prirodno stanje i krenemo kroz život i u iste navike dalje ili možemo proces na vrijeme zaustaviti?

Zapitamo li se do kada će naše tijelo izdržati toliku količinu medikamenata, koji s jedne strane liječe, a s druge imaju nuspojave?

Što se to treba dogoditi da svjesno odaberemo zdravlje, zdravije odnose, zdraviju klimu, zdravije navike?

I onda sam testirala.

U ovom svom svjesnom i budnom stanju.

Prvo sam ih sve ponovo isprobala i shvatila što mi rade.

Ljuljaju i zovu u krevet. Umrtvljuju i čine bezvoljnima.

Zatim sam ih odbila piti i umjesto ispred TV-a otišla u vrt saditi, sjela na bicikl i vozila se do mraka, šetala po šumi udisala kisik kakvog u gradu nema, hodala do posla, vježbala ispred TV a, podsjećala samu sebe i tjerala se piti 2 l vode na dan, odbacila svu prerađenu hranu s aditivima i konzervansima, izbacila bijele namirnice poput brašna i šećera i uvela integralne i zamjenske.

Svjesno sam promijenila navike koje mi više nisu služile.

Kako već godinama radim na svjesnosti, educiram se, reprogramiram uvjerenja, mijenjam nesvjesne programe, popravilo mi se zdravlje, odnosi i pogled na ovaj svijet i onda je došla pandemija.

Ponovo test za mene ali i za sve nas, globalno.

Strah i nemoć su se širili po planetu, razno razne teorije rasplamsavale i stvarale klanove, trenutno se lagano pretvaraju u prihvaćanje ali i u bijes zbog novog nekontroliranog vala, no ja sam ostala dosljedna sebi i svojim uvjerenjima, da sam sama odgovorna za svoje zdravlje, ne nekakav virus ili opasnost iz okoline.

Činjenica je da svaki čovjek jedinka za sebe, svaki čovjek ima svoj vlastiti obrambeni mehanizam, a isto tako spoznaja da ne mogu svakog čovjeka liječiti jedni te isti lijekovi dala mi je snagu da se odgovorno brinem sama o sebi i o svojim bližnjima.

Već odavno živim u skladu s prirodom, svjesnija vlastitih izbora, mijenjam navike, odabirem količinu stresa koju ću si na dnevnoj bazi sama sebi dozirati.

Stres kao podražaj iz okoline može biti i pozitivan i negativan, a na nama je svjesno odlučiti kada i koliko ćemo ga u sebi proživjeti.

Jednako kao i s lijekovima.

Mi smo ti koji odlučujemo hoćemo li iz začaranog kruga izaći ili ćemo u njemu obitavati i prilagoditi se terapiji.

No prije svake odluke, evo još malo pitanja?

Znaju li naši liječnici kako koji lijek djeluje. Na osnovu čega ga propisuju?

Znanja, iskustva, statistike?

Jesu li lijekovi univerzalni i odgovaraju li baš svima jednako?

Zapitajte se, tko vam propisuje lijek? Je li vaš liječnik zdrav ili  je i on sam pod lijekovima?

Možda je i on bolan, a trebao bi vas izliječiti.

Znate li da postoje kulture gdje su liječnici nagrađeni adekvatno broju zdravih pacijenata?

Činjenica je da se naš zdravstveni sustav  raspada. U općem je kolapsu, a Corona nas uči da se okrenemo prirodi i k sebi. Možda postoji sporiji ali učinkovitiji put do izlječenja.

Put u kojem prvo trebamo prihvatiti odgovornost za vlastite postupke.

Zato za kraj zapitajmo se trebaju li nam tolike pilule za lilule kako kaže Bajagina pjesma ili bi mogli nešto iz korijena promijeniti?

Pilule koje nam trenutno pomognu, na duge staze zamagljuju nam um, skreću pažnju s naših misli i bolnog tijela, zamračuju nam pamćenje, brišu stvari s kojima se trebamo suočiti, drže pod kontrolom našu fizičku stvarnost, umrtvljuju bol.

Po meni, trebaju nam liječnici uzori, edukacije o tome kako ojačati imunitet i pucati od zdravlja.

Trebaju nam poduke o tome kako se  istinski suočiti sa samim sobom i  liječnici koji će nas pitati kako smo i kako smo se do svog bolnog stanja doveli.

Treba nam više suosjećanja i empatije, jedan veliki reset od dosadašnjeg gledanja na stanje stvari, a ne ples po žici smrti.

Treba nam dodir, zagrljaj, netko da nas sluša. Treba nam pogled u oči, duboki pogled u dušu, pogled kroz druge u sebe i sebe kroz sebe i ovaj svijet će biti novo normalno sa zdravijim ljudima.

Mjesto u kojem postoji svaka biljka za jednu bolest, samo smo to putem zaboravili.

Treba nam holistički pristup planetu, a ne samo ljudima.

Pilule za lilule nisu više in, došlo je vrijeme spoznaje tko smo, zašto smo i koja je svrha našeg postojanja.

Preživljavanje ili stvaranje!

Odluku možemo donijeti samo mi, svjesno i bistrog uma.

Film s početka kolumne je upravo imao sretan završetak u kojem se unuk svega prisjetio, jer je prirodom i vlastitim naporom prozračio svoj mozak, promijenio kemiju u tijelu, ostvario svoj cilj i odlučio izgraditi novu budućnost svjestan vlastitog potencijala.

Odabrao je živjeti.

Ja sam odabrala svjesno stvarati i živjeti, a Vi?

Mara Majstorović, NLP coach, urednica portala Samopozitivno.com