Sandra Pocrnić Mlakar – top 10 za preporuku
Najbolji savjet za izbor knjiga vidjela sam kod Alis Marić na blogu Čitaj knjigu: „Nemojte čitati knjige koje vam se ne sviđaju.
Ne treba trošiti vrijeme na knjige koje vam se ne sviđaju pored toliko drugih, prekrasnih knjiga koje bi vas mogle oduševiti!“ Jednostavan savjet za snalaženje u hiperprodukciji knjiga u informatičkom dobu, koji naizgled rješava sve nedoumice oko izbora. Naizgled, jer otvara jedno drugo pitanje s kojim smo se u eri obilja suočili na mnogim područjima – što nam se zapravo sviđa i zašto? Kad se osvrnem na svoje čitalačko iskustvo, u knjigama koje sam čitala tražila sam nešto trajno, što mogu ponijeti dalje i što će mi koristiti u budućnosti. Evo što sam našla.
1. Emile Zola: Trbuh Pariza
Zola mi je najbolji pisac. Volim njegova zapažanja, njegovu pravdoljubivost i angažiranost, njegovo razumijevanje ženskih likova i njegove opise koji su dojmljivi i zorni. Kad sam pročitala i zaklopila „Trbuh Pariza“ – zatekla me nevjerica da sav taj raskošni svijet o kojem sam do maloprije čitala stane između korica knjige. Nekoliko Zolinih knjiga našla sam u tinejdžerskim godinama obiteljskoj biblioteci. Zatim sam pročitala sve njegovo u virovitičkoj knjižnici. Od tada ga sa zadovoljstvom povremeno susrećem i nastojim primjenjivati njegove spisateljske kriterije.
2. Mladen Zvonarević: Socijalna psihologija
Nijedna knjiga iz literature za fakultet nije zastarjela, ako je diploma u ruci. Zvonarevića sam poznavala iz tadašnjeg udžbenika psihologije za srednje škole, po kojem me je s psihologijom upoznavala profesorica Jadranka Puzak. Još duhovitiji i dosjetljiviji Zvonarević je bio u impresivno debeloj, ali ne i teškoj, „Socijalnoj psihologiji“, u kojoj je pisao o marketingu, psihologiji mase, ovisnostima, utjecaju u politici… Zvonarevićevi udžbenici meni su postavili uredničke temelje za kasnije priručnike Mirjane Krizmanić, među kojima je prvi bio hit „Tkanje života“, a zatim i „Pobijedite depresiju“ Dragice Barbarić te za aktualni „Kako preživjeti u suvremenoj džungli“ mladog psihologa Sandra Kraljevića, koji preporučuje Hrvatsko psihološko društvo.
3. Elaine Morgan: Porijeklo žene
Knjigu mi je darovao Kruno Šegota za 21. rođendan, a u posveti je dodao tada popularnu feminističku uzrečicu: „Ženi je potreban muškarac kao ribi bicikl“. Koju godinu poslije, Morgan me je potaknula na pisanje kolumne o odnosima među spolovima za Vjesnik. Pa opet, nedavno, inspirirala me je za objavljivanje serijala Put boginje Daniele Uzelac. Danas vidim da žene s takvim žarom čitaju „Žene koje trče s vukovima“ Clarise Pinkole Estes. No, damsko pomirenje koje je Elaine Morgan tada, krajem sedamdesetih, ponudila muškarcima, do danas je nepostignuto. A, naravno, kad će, ne zna se – jer i taj naslov treba imati u kolektivnoj memoriji, svako malo nam zatreba.
4. Arthur C. Clark: Odiseja u svemiru 2001.
Nema tu akorda iz „Tako je govorio Zaratustra“ u tutnjavi dok pračovjek otkriva toljagu – usput, toljaga je poveznica i s gore navedenim „Porijeklom žene“ – a nema ni valcera u bestežinskoj plovidbi, što još nismo dostigli. Ali čitalo se jer je film bio klasik i jer je A.C. Clark napisao i upute za upotrebu zahoda u pravim svemirskim brodovima. Bili su to komplimenti koje su krajem šezdesetih međusobno razmjenjivale stvarnost i fikcija, filmovi i knjige. U međuvremenu, uvjerila sam se da knjige s godinama u naslovu prebrzo zastarijevaju, ali i da su autori žanrova najbliži neprocjenjivom vrelu ideja koje pokreću svijet. Kupila studentskim džeparcem u Mladosti na Cvjetnom, po punoj cijeni, tata odobrio ulaganje u opću kulturu.
5. Philip K. Dick: Sanjaju li androidi električne ovce
Nismo mi te 1985. ni znali što gledamo, samo smo znali da nam se film sviđa, a 2019. godina, u kojoj se radnja događa, činila nam se daleka kao Jupiter. Evo nas, danas znamo da je „Blade Runner“ proglašen najboljim sf filmom svih vremena. I da je nedavni nastavak podijelio fanove na one koji ga smatraju uspjelim i one koji ga se odriču. Knjigu po kojoj je snimljen posudio mi je nakratko – to se inače ne daje iz ruku – prijateljičin prijatelj kad je vidio moje oduševljenje filmom. Tada je za Philipa K. Dicka malo tko znao. Danas je općepoznato da je Ubik stvorio sunca. A Dick ga je napisao 1969. Na hrvatski je preveden 2016.
6. C. G. Jung: Sjećanja, snovi i razmišljanja
Smislene podudarnosti koje djeluju na sva područja našeg života prvi je zapazio Jung i nazvao ih sinkronicitet. Podudarnosti se događaju svakodnevno, a ako na njih obraćamo pažnju mogu nas voditi, upozoriti i usmjeriti na životnom putu. Iz sinkroniciteta izvire inspiracija, kreativnost, sinkronicitet proširuje shvaćanje svijeta i uči nas da pri tumačenju i razumijevanju stvarnosti trebamo uzeti u obzir i ono što smatramo nestvarnim. Jer ne znamo je li stvarno. Junga mi je otkrio isti prijateljičin prijatelj i time mi donekle objasnio moju sklonost sf-u. A sinkronicitete uporno pratim od osamdesetih. Koliko su kreativni i nepredvidivi dokazuje i to da ih još nisam uspjela kapitalizirati.
7.Igor Mandić: Što zapravo hoće te žene
Gdje je Jung i sinkronicitet, tu je i Igor Mandić, koji je davnih dana u našem tisku ukazivao na nepredvidivost i kreativnost životne igre koja u bljeskovima neuzročnih podudarnosti povremeno nasluti da u kaosu ima sistema. Naravno da žensko-muške nesporazume Mandić nije raspleo svojim polemikama s feministicama, od koje su se krajem sedamdesetih žarile novinarske kolumne. Kao što ih nije rasplela ni ukupna literarna produkcija od tada do danas. No, Mandićeva spisateljska upornost i produktivnost inspirira uvijek, pa i u svojoj nepredvidivosti – kao kada je za jedan od svojih rođendana u Društvu pisaca, iznio sve preostale primjerke svojih autorskih knjiga i publici ponudio besplatno da si izabere i uzme koju tko želi. Sjetila sam se ovih dana, dok darujem knjige u korona-krizi, da je puno puta Mandić pokazivao smjerove pa ga nismo htjeli slušati. Mandićeve knjige same su mi padale u ruke.
8. Boris Pavelić: Smijeh slobode
Greatest shits, bilješke Robija K., ispovijedi iz skloništa i reportaže o ubijanjima i destrukciji koje smo morali čitati, htjeli-ne htjeli – knjiga u kojoj su devedesete pospremljene onako kako sam ih ja doživljavala. Boris Pavelić svojim je predanim istraživačkim radom i snažnom autorskom rečenicom dokazao da je dostojan biograf najvećeg novinarskog trojca koji je jahao južnom Europom, a i šire. U knjizi je dokumentiran kreativni, novinarski, književni i poslovni fenomen zvani Feral Tribune i sistematiziran za tumačenja koja će mu davati budući naraštaji i povijest. Knjigu sam kupila na promociji u Zavičajnom društvu Virovitičana u Zagrebu, koju je Boris Pavelić otvorio pozdravom i zahvalom Mirjani Pokupić, učiteljici koja ga je naučila pisati.
9. Tom Robbins: Parfem vječnosti
Preporuka virovitičkog prijatelja Mladena Kocijana kojoj nisam mogla odoljeti. Knjigu sam čitala u tramvajima i nosila u torbi. Brzi, energični i nepredvidivi fantasy, koji mi je upao u istu životnu fazu kao i „Vodoriga“ Andrewa Davidsona, koja mi je na sličan način osvježila mentalne pejzaže. Uzvratno preporučujem gotovo jednako duhovit i dijaboličan domaći fantasy „Stanzia Grande“ Damira Zlatar Freya, u kojem je Istra Terra Rosa čarobna i zadivljujuća kao i svijet s kojeg padaju vragolasti anđeli.
10. Jelena Hrvoj: Štorka
Od svih žanrova, horor mi je najmanje drag, ali ima dojmljivih horora koje treba čitati kako bismo bolje razlikovali stvarnost i maštu i, naravno, cijenili ljepotu stvarnog svijeta u kojem živimo. A u njemu horori, zasad, ipak nisu tako strašni kao u literaturi. Od horora Jelene Hrvoj doslovce se ježi koža na leđima, kao u „Besnilu“ Borislava Pekića, a doživljaji njezinih junakinja neobičnih imena tim su strašniji što ih piše djevojka iz Poznanovca inspirirana djevojkama iz susjedstva. Jelena Hrvoj nastavila je pisati horore i nakon „Štorke“ objavila je „Durginu kuću“ o tri djevojke koje se međusobno nadmeću u smišljanju strave. No, pokazalo se da je njezin prvijenac „Štorka“ previše jaka da bi bila zaboravljena, pa je nastao „Štorka manifest“ i razrada u nekoliko luksuznih izdanja koje autorica vlastoručno izrađuje. Zbog „Štorke“ sam otišla u Poznanovec upoznati autoricu. Nadam se da ćemo surađivati, kad-tad.
Sandra Pocnić Mlakar profesorica psihologije, urednica u nakladniđđtvu, dugogodišnja novinarka. Započela je karijeru u Vjesniku i Večernjaku u vrijeme univerzijade. Radila je u uredništvima Nedjeljnog Vjesnika, modnog magazona Beata, Svijeta, Panorame, Moje tajne i Moje sudbine, Doktora u kući i Lidera. Pisala je kolune Rat spolova, Nitko nije savršen, Drage moje – Dragi naši, Novinarska sapunica i Virovitičanka u Zagrebu. U nakladništvu od 2007. godine, prvo u profilu, a od godine 2016. u vlastitoj nakladničkoj kući Beletra.Objavljuje priručnike i žanrovsku literaturu i bavi se brendiranjem autora. U svom radu primjenjuje principe biblioterapije. Organizirala, moderirala i vodila brojne promocije knjiga i autora te njihova predstavljanja u medijima.
Izvor: Virovitica.net
