Revolucija je u nama
Često na društvenim mrežama možemo uočiti komentare ljudi koji pozivaju na revoluciju, obično ispod političkih objava. Takvi komentari dobivaju salvu odobravanja i ostavljaju dojam da smo na rubu velikih promjena koje će nastati kroz vatru i dim. Ne moram ni spominjati da nakon jedne večeri lajkova i komentara do revolucije ne dođe. Nastavljaju se dalje uobičajeni životi bez ikakvih velikih promjena, rečenice pune emocija ostaju mrtvo slovo na papiru.
Piše: Jelena Kuzmić/Samopozitivno.com
Navedene situacije navele su me da se zapitam zašto revoluciju i promjene zamišljamo kao pojave koje nastaju kroz nasilje, vatru, buku, prisilu? Istina je da je to način koji je funkcionirao tijekom povijesti te donosio velike promjene u čovječanstvo, ali i dalje tražimo nove revolucije jer takvim pristupom nije došlo do korjenitih promjena u nama samima. Skloni smo djelovati izvana prema unutra, očajnički i nasilno pokušavajući promijeniti vanjske uvjete kako bismo se osjećali bolje iznutra. Takve promjene uvijek su kratkog vijeka i nepotpune što nas brzo dovodi do nezadovoljstva i želje za novom promjenom.
Također, vjerovanje u veliku, nasilnu revoluciju čini nas tromima u našim svakodnevicama jer čekamo da netko napravi odlučujući potez pa da mu se mi pridružimo. Skidajući odgovornost sa sebe samo produžavamo vlastito nezadovoljstvo trenutnim životnim uvjetima.
A što onda možemo učiniti?
Za početak, možemo preuzeti odgovornost. Svatko pojedinačno za svoj život. Promjene se počnu događati kad prestanemo kriviti druge za sve što nam se događa te u svakom događaju pokušavamo pronaći ono na što mi odmah, istog trena možemo utjecati. Preuzimanje odgovornosti najveći je korak prema revoluciji koji možemo napraviti! To ne znači da moramo okupiti nekoliko stotina pristaša našeg mišljenja i organizirati prosvjed na glavnom trgu te pokušati istog trena promijeniti strukturu koja se gradila godinama. To znači u svakom trenutku svakog dana paziti što radimo i pričamo te kako utječemo na druge ljude. To znači paziti na svoje misli kada krenu u hajku na nekog drugog. To znači aktivno se truditi u svim životnim događajima pronaći pozitivnu stranu koja nam koristi.
Poslužit ću se ovdje primjerom koji sam doživjela prije nekoliko dana kako bih vam dočarala kako dvije osobe različito reagiraju na (meni poprilično beznačajnu) istu situaciju. Bio je radni dan, oko 10 sati ujutro i ja sam se uputila u poštu poslati pošiljku. Budući da sam odabrala takvo vrijeme kakvo sam odabrala, bila je ogromna gužva.
Prva reakcija mi je bila ona prirodna: „Ajme, neee, gomilu vremena ću izgubiti ovdje.“
Druga misao odmah mi je bila malo bolja: „OK, sama sam odabrala doći u vrijeme najveće gužve.“ Prihvaćam odgovornost.
Treća misao koja je odmah uslijedila: „Neću otići, obavit ću ono po što sam došla, a što mogu pozitivno izvući za to vrijeme? Što mogu raditi na ovom mjestu da mi koristi?“
Odmah su mi počele sijevati ideje i počela sam se osjećati sasvim zadovoljno što je tolika gužva, imala sam osjećaj da mi je poklonjeno vrijeme.
Nekoliko mjesta iza mene stajao je muškarac koji je si je prvo počeo mrmljati u bradu, a zatim sve glasnije i glasnije protestirati protiv ovakve situacije, agresivno prigovarajući svakoj osobi koja je bila na redu da ubrza (umetni psovku), zašto toliko priča (umetni psovku), ne može vjerovati što mu se događa (umetni psovku).
Ovo je jedna sasvim obična, beznačajna, svakodnevna situacija koja nam zapravo pruža priliku da pokrenemo revoluciju, a toga nismo ni svjesni. Jedan subjekt je iz situacije otišao zadovoljan, pozitivan, nasmijan te nastavio dalje svijetom širiti pozitivne emocije. Drugi je otišao ljut, frustriran, nemoćan i pun želje da svoju „nesreću“ iskali na nekom drugom. Ovaj čovjek može efektom leptira uzrokovati neviđene negativne događaje čije posljedice mogu imati utjecaja na čitavo čovječanstvo. A sve je počelo jednim sasvim običnim redom u pošti.
Duboko vjerujem da do najvećih promjena može doći sitnim, ali konstantnim gestama. Ako svaki dan napravimo jedan korak prema željenom cilju, nakon mjesec dana ćemo doći puno bliže nego da smo ostali sjediti na početku i čekati da nas netko poveze.
Zato razmislimo dvaput prije nego počnemo prigovarati, razmislimo triput prije nego počnemo tračati i kriviti druge, a četiri puta ako smo namjeravali na nekoga izbaciti svoje frustracije.
Pronađimo u svakoj sitnici nešto pozitivno, koliko god nam se beznačajno činilo u tom trenutku. Otvorimo se jedni prema drugima jer smo skupa u ovoj priči i najdalje ćemo stići zajedno.
Budimo leptir koji će zamahnuti krilima pozitive u neslomljivoj nadi da će taj zamah sutra donijeti svijetu željeni tornado promjene. Preuzmimo odgovornost jer je revolucija u nama!
