‘Rasprodali smo sve, kupili brod i sad živimo na moru. Nigdje se nismo osjećali tako dobro kao u Hrvatskoj‘
Bračni par Danielle i Kivanc Aslaner sve donedavno živio je i radio u San Franciscu: Danielle je godinama bila u korporativnoj branši, dok je Kivanc, podrijetlom iz Istanbula, bio dio moćne IT industrije. Oduvijek su bili ljubitelji mora i brodova, a prije desetak godina Danielle je svojem suprugu poklonila skiperski tečaj.
– Vidjela sam koliko to voli, pa sam mu željela pružiti priliku da nauči što više može. To nam je dobro i došlo jer smo, kad je sve položio, često s prijateljima odlazili na izlete brodom. Ipak, i sama sam vidjela koliko je to zanimljivo, a i željela sam mu što više pomagati dok smo na brodu, da se povežemo i na toj razini, tako da sam i ja upisala tečaj. Završila sam ih sve, pa i onaj najviši, za prekoocenaske ture – govori nam Danielle i dodaje da ni ona ni Kivanc nisu ni u najluđim snovima mislili da će ikad posjedovati brod, a kamoli na njemu živjeti.
Ne treba čekati
– Nekoliko smo godina, posljednjih pet, bili samo čarteraši, preplovili smo zaista puno toga, od Amerike, Kariba, Grčke, Turske… Tad smo shvatili koliko je taj život na brodu divan, naučili koliko se obale i uvjeti plovidbe razlikuju te kako je svaki brod drugačiji. Tijekom godina sve se više naših prijatelja iz čarter-kluba odlučilo na kupnju vlastitog broda, pa smo i mi počeli razmišljati o toj opciji. Rekli smo da idemo polako, da ćemo štedjeti, pa kad nam se jednom pruži prilika, kupit ćemo – prepričava nam Kivanc. Danielle dodaje da su nedavno, u vrlo kratkom razdoblju, i on i ona izgubili roditelja, što je, zapravo, bio okidač da se stvari ubrzaju.
– Kad ti ode netko tko blizak, shvatiš da je život jednostavno prekratak, da stalno nešto čekamo, stvaramo idealne uvjete koji u konačnici ne postoje. I tada smo odlučili: dat ćemo otkaz, prodat ćemo sve što imamo, osim kuće, koju iznajmljujemo, kupit ćemo brod i živjeti na njemu. Bio je to tako oslobađajući osjećaj – prisjeća se Danielle. Saga s kupnjom broda počela je neposredno prije pandemije.
– Zapravo nas je brod doveo u Hrvatsku. Pronašao sam u Biogradu idealan, po optimalnoj cijeni, te smo se zajedno odlučili za njega. Hrvatska ima najbolje tržište za kupnju brodova, u svim ostalim zemljama gdje sam tražio jednostavno su bili precijenjeni ili pak preveliki i teški za naše potrebe. Finalizirao sam ugovor o kupnji u veljači 2020. i mjesec dana poslije, paf, svijet se zatvorio! I mi smo morali cijelu našu avanturu staviti na čekanje. Godinu dana! Hvala Bogu da ja nisam odmah dao otkaz kao što je Danielle – smije se Kivanc, koji je u svojem uredu izvjesio hrvatsku zastavu kako bi svaki dan gledao u svoj san i kako bi mu bar malo bilo lakše znajući da će jednog dana biti na svojem brodu, u Disneylandu za jedrenje, kako ovaj par naziva našu zemlju.
Susret s birokracijom
– Brod nas je tu doveo, no ljepota zemlje nas je zadržala. Toliko je toga na tako malom teritoriju, a za plovidbu je savršena. Od lipnja putujemo cijelom obalom, od Slanog do Istre pa natrag do Slanog, gotovo sa svih strana, a opet imam osjećaj da smo samo dva posto toga vidjeli. Da smo ovdje cijeli život, bilo bi nam premalo – smije se Danielle.
Cilj im je tri do pet godina živjeti ovim morsko-nomadskim životom. No, unatoč tome što im je naša zemlja prelijepa, zbog visokih cijena neće ostajati koliko bi htjeli.
– Nažalost, Hrvatska je skupa. Posebno za ljude poput nas koji žive na brodu. Ovdje se gotovo sve plaća, od marina i bova do sidrenja, da ne govorim o restoranima na otocima koji su jako skupi. Žao nam je što u ova četiri mjeseca nismo upoznali nikoga tko živi na brodu da nas malo usmjeri, no čula sam da su takve grupe ljudi više po Grčkoj i Turskoj, gdje je sve jeftinije. Tako da ćemo i mi nakon ovog ljeta otići tamo izvidjeti situaciju. Ostavit ćemo, doduše, brod na ‘zimovanju’ u Slanom, a onda ćemo već u ožujku krenuti prema južnijem Mediteranu – najavljuje ovaj avanturistčki par, koji već neko vrijeme pokušava riješiti sve vezano uz boravišnu dozvolu. I, gle čuda, upoznali su našu birokraciju.
– Uvijek nam fali taj jedan papir – smiju se uglas, prepričavajući svoje avanture po šalterima. Unatoč tome, pozitivni kakvi jesu, ne živciraju se puno. Uostalom, na odmoru su života, čemu to kvariti?
Ono što su pohvalili jest činjenica da gotovo svi govore engleski, da su svi jako pristojni i dragi te, što im je najvažnije, nigdje se nisu osjećali sigurnije.
– Prošli smo cijeli svijet i nigdje se, čak ni na Islandu ni u Norveškoj, nismo osjećali ovako dobro, ovako sigurno! No, moramo primijetiti da su, za razliku od drugih mediteranskih zemalja, gdje su ljudi vrlo otvoreni i druželjubivi, Hrvati ipak pomalo rezervirani i treba ti neko vrijeme da dopreš do njih… A mi bismo htjeli upoznati nove prijatelje. Ne znam, možda smo tu ipak prekratko – priznaje nam Danielle.
Nisu štedjeli pohvale ni na našoj spizi i vinima.
– Hrvatska su vina fantastična! A što je još bolje, za kvalitetno vino nećete, kao u Kaliforniji, potrošiti cijelo bogatstvo! Zato gdje kod stanemo, ja moram kupiti minimalno bocu vina – smije se Danielle.
Kad smo ih, za kraj, upitali nedostaje li im dom, gotovo su uglas, bez puno razmišljanja, odgovorili – ne!
– Nedostaju nam obitelj i dragi prijatelji, no vjerujemo kako ćemo uskoro i njih dovesti ovamo. Neka i oni malo dožive naš hrvatski san – zaključili su uz osmijeh.
Izvor: Jutarnji.hr
