RAJ ZA DJECU I ANTISTRES-TERAPIJA NA FARMI KOD PALUDA Uz Neru, Fiću i ostale životinje, djeci ne silazi osmijeh s lica
U hladu stabala, među mirnim kozama, konjima, psima, kokoškama i patkama, gledamo plavo more i nanizane automobila kupača u uvali Cisterna. Dok se turisti pate na suncu, mi upijamo dobru energiju među umiljatim i smješnim životinjama pa ni djeca više ne pomišljaju na kupanje.
Na farmi Dragutina Bajkovca, nedaleko od ornitološkog rezervata Palud, našli smo ekološku oazu prirodnog sklada, pravu iskonsku pastoralu. Na par kilometara od Rovinja do nas ne dopiru glasovi civilizacije, samo blaženo mekeću koze, ržu konji, ptice cvrkuću, a zrikavci zriču.
– Posjetitelji se oduševe ovdje. Tu se opuste, „napune baterije“ za povratak u grad. Točno vidiš koliko gradskim ljudima nedostaje ovako nešto, priča nam Dean Mišić, član rovinjske podružnice udruge BioIstra koji nas je dočekao na farmi do koje smo stigli vođeni znatiželjom na putu do mora.
Otkad je farma ovdje, krajolik se bitno oplemenio. Jer nekad je uvala Cisterna, koja se nalazi stotinjak metara zapadnije, bila zarasla i zapuštena, o njenom zaleđu da i ne pričamo. Bršljan je gutao stare masline uz obalu, koje su vjerojatno sadili i Rimljani.
Uvala je, naime, dobila ime po antičkoj vodospremi i sigurno je bila predodređena za ladanjsku vilu kakvog bogatog patricija. Današnja renesansa koza počela je pak prije nekoliko godina u suradnji s Javnom ustanovom Natura Histrica koja brine o obližnjem Paludu.
– S kozama sam inače bio par stotina metara dalje, a tu smo dolazili na ispašu. Jednom me čuvar prirode Natura Histricae pitao da li bih došao blizu Paluda radi nekog istraživanja. Međutim, kod močvare mi nije odgovarala pozicija i dogovorili smo se za ovu ovdje, skoro kilometar zračne linije dalje. Oni su htjeli da s kozama odradimo projekt koji bi pokazao kako stoka utječe na floru i faunu. Imali su tu i jednu oglednu parcelu na kojoj su popisivali biljke, priča nam Bajkovec, zvani Drago.
Sve se dalje radilo po dogovoru s JU-om, a onda je projekt odjednom stao. Zato se Drago sa suradnicima kao što je Dean Mišić, usredotočio na neke druge aktivnosti koje bi korelirale s kozama, a istovremeno popularizirale vrijednosti zdravog života na ekološkim temeljima. Farma je postala baza za ekološke akcije, čistili su plažu i šumicu u suradnji s gradskim komunalnim poduzećem, educirali o samoniklom bilju i o odvajanju otpada, o kompostiranju…
Tu je pokrenuta i ekološka sadnja pira i ječma, a rovinjske umjetnice za djecu na farmi organiziraju likovne radionice i boravak u prirodi.
Dok o tome razgovaramo s Dragom, na stol nam se penje mlada crna koza Nera. Odrasta bez majke, odgojena je na dudu i prava im je mezimica. Toliko je prisna da nam grabi i žvače novinarski notes! Ljubomorni je psi gurkaju njuškom da pokažu kozi gdje joj je mjesto. Ali ne mogu izaći na kraj s ovom divom: Nera je u svojih prvi četiri mjeseca života već sudjelovala u snimanju nekog njemačkog ljubića.
Zna i kako se namjestiti u prvi plan pred fotoaparatom, što odgovara Dragi koji objektiv baš izbjegava.
Ako je Nera ljubimica kozara, onda je poni Fićo ljubimac djece. Prefrigani četveronožac, svojom umiljatošću osvaja svu pažnju malih posjetitelja na štetu preostala tri ponija i jednog velikog kasača.
Djeca ovdje uživaju otkrivajući porirodni sklad. Tu im osmijeh ne silazi s lica. Vidjelo se to i proljetos tijekom kreativnih stručno vođenih likovnih radionica, a koje će se nastaviti i ljeti. Djeca, neopterećene gadgetima i internetskom vezom, otkrivaju neki novi svijet. Koze, konji, koke, patke… Gdje to još mogu doživjeti?
Ne silazi osmijeh s lica ni strancima kojima je upravo popustio grč svakodnevnog stresa. Na povratku s plaže, žedni od soli i sunca, raspituju se za friško kozje mlijeko. Tvrde da im to liječnici preporučuju za oporavak od korone. Na farmi je oko 70 grla koza više pasmina, među njima i istarska, hraniteljica našeg čovika kroz povijest.
– Zanimljivo je kako koze utječu na krajolik. Njihov izmet pun je sjemenja biljki koje „siju“ naokolo i tako ih šire. Kad se kreću iz trave podižu muhe, koje onda love ptice. Uvijek oko njih leti neka čaplja, a lastavica ovdje ima kao nigdje drugdje. Ma svaki dan vidim nešto novo i učim o vezama u prirodi, zaključuje Mišić.
Te su veze formirale naš krajolik kakav je donedavno bio, a koji nepovratno gubimo.
I ovdje je sve donedavno bilo zaraslo u šikaru, bršljan je gutao suhozide i stare masline. Danas je to sasvim druga slika. Zanemarimo li aute turista na plaži, pitam se nisu li baš ovakve pejzaže gledali i stari Rimljani.
Ili barem naši preci koji su znali živjeti s prirodom.
Izvor: Istrain.hr
