Kako je radoznalost spasila naše sastanke
(*spasiti = skratiti vrijeme trajanja, istovremeno višestruko povećati produktivnost – ukratko, učiniti ga vrijednim našeg dolaska)
Jednom, ne tako davno, imala sam šefa. On na vrhu piramide. Mi red ispod.
Zovemo se management tim.
Dakle, šef. Uh.
Pametan, pouzdan, posvećen, orijentiran rezultatima, perfekcionist.
Nezgodno je samo što sam i ja sve to …. i nismo se nikako mogli dogovoriti tko je pametniji, i tko je u pravu. Tvrdoglavi control freak.
I tako su se naši sastanci pretvarali u ples i nadigravanje dva velika ega. Dok smo nas dvoje monopolizirali eter i vrijeme cijelog tima upadajući jedno drugome u riječ dokazujući što god da smo u tom trenu mislili da je apsolutno neophodno dokazati, ostatak tima polako je i sigurno gubio pažnju i vjeru da ćemo se ikad išta dogovoriti. I da te naše koordinacije ičemu služe. A trajale su vječno. Uvijek puno dulje nego što smo planirali.
Jeste li kad bili u toj situaciji?
Umjesto osjećaja dobrog razgovora i suradnje – otpor, napetost, beskonačno dokazivanje.
Frustracija, ljutnja …. nedostatak smisla, izgubljeno vrijeme ….
Uh.
Nije me nervirao samo na koordinacijama. Njegova je “nemogućost” zaposjela moje misli, razgovore na radnim i neradnim kavama … postao je prepreka mom uspjehu, uskoro i tema mog coachinga.
A onda mi je moj coach dao jedan neobičan zadatak: Vježbati radoznalost. Postaviti pitanje.
“Kad god mu se poželiš suprotstaviti, prije nego što izraziš svoje mišljenje – postavi pitanje:
Kako to?
Kako to da ti tako razmišljaš?
Kako si došao do tog zaključka?
Kako to da ti baš tako vidiš situaciju?
Što je ono što ti vidiš a ja možda ne?”
I dok su moje misli gunđale “Kakva radoznalost !? Struka je struka i znaju se pravila, ili ih znaš ili ne …. “ odlikašica u meni ipak je napisala zadaću (dvadeset verzija pitanja “kako to”) i isprobala tu čudnovatu novu strategiju.
Nije bilo lako.
On je rekao što je rekao i sve je u meni vikalo NISI u pravu!
No nekako sam uspjela privremeno “parkirati” stav i izgovoriti svoju novu mantru:
“Aha. To je tvoje mišljenje. Zanimljivo. (Moje je drugačije). Kako to da ti baš tako razmišljaš?”
I znate li što se dogodilo?
Vježbanje radoznalosti spasilo je naše sastanke!
Naučila sam kako uvijek postoji neki smislen razlog iza njegovog razmišljanja.
(Od samog početka priznavala sam mu da je pametn lik)
Nešto što on vidi a ja ne. Nešto što on zna a ja ne. I što daje smisao njegovim stavovima. I kada to čujem – razumijem. I lakše mogu prihvatiti. A ponekad se i moje mišljenje promijeni.
Drugi uvijek vide nešto što mi ne vidimo. I znaju nešto što mi ne znamo.
“Slijepa točka” dio je naše prirode … zašto to tako lako zaboravimo?
Znate li što se još dogodilo?
Moja su pitanja potaknula njegova pitanja.
Moje je slušanje probudilo njegovo slušanje.
Moja radoznalost njegovu radoznalost.
Rat se pretvorio u suradnju, naše koordinacije su se skratile i postale efikasnije.
I ja danas mislim kako je on jedan od najboljih šefova koje sam ikad imala.
Kad je odlazio – plakala sam k’o kišna godina (Doslovno. Ali to je tajna. Psst.)
A što se poslije dogodilo?
U moj život stizali su neki novi nemogući likovi.
Sve manje nemogući – jer ja sad imam radoznalost u svojoj kutiji alata.
I naši razgovori više nisu ratovi, već razgovori koji čine razliku.
Probajte.
Radoznalost je vještina i može se naučiti.
“Parkirajte” mišljenje. Postavite pitanje.
Puno će se toga promijeniti.
