Radiš li dovoljno često check-in?

Na ovo pitanje potaknuo me jedan citat koji sam pročitala prije nekoliko mjeseci, a zbog kojeg sam dobila onaj aha moment: “Inner peace is the new success”. Ne znam čiji je, ali klimam glavom na njega.

Piše: Zvjezdana Tintor/ Samopozitivno.com

Jednostavna definicija uspjeha koja vrijedi za svih, bez obzira na to kakve su nam želje, potrebe, snovi i ciljevi. Nekome je to posao od 8 do 4, nekome vlastiti biznis, nekome putovanje svijetom, nekome obitelj, a nekome sve to.

Jer iako se pojam uspjeha nekada vezivao isključivo uz novac i slavu, danas je to puno drugačije. Postoje ljudi koji imaju novac i slavu, ali nisu sretni. Takve ljude više se ne smatra uspješnima. Oni su uspješni u samo jednom području života, ali nisu uspješni ljudi.

Uspješni ljudi su sretni i zadovoljni, oni su postigli taj svoj unutarnji mir. A to je nešto što u strci i zbrci kojoj živimo često zaboravimo. Zato bi povremeno trebali napraviti mali check-in sami sa sobom, stati i zapitati se ono glupo pitanje koje postavljamo drugima: „Kako si?“.
Uživaš li većinu dana ili čekaš da prođe? Je li ono što radiš u skladu s onim što misliš? Jesi li opušten ili se brineš i gutaš knedle? Imaš li sređene ili neuredne odnose oko sebe? Radiš li stvari koje voliš? Jesi li stvarno sretan ili si dobro?
Unutarnji mir je taj koji sve to, s puno drugih pitanja, objedinjuje. Osjećaš mir ili nemir, nema trećeg. Netko ima potrebu ne raditi ništa i uživati i to je njegov unutarnji mir. S druge strane, netko ima potrebu svaki dan napredovati i on tako postiže svoj mir.

Baš sam nedavno pričala s mužem o tome je li moguće stalno imati potrebu za napretkom ili biti najbolji u nečemu, a istovremeno biti zadovoljan s onim što imaš i uživati u trenutku. Jer pored takve potrebe vrlo je lako previše postati fokusiran na cilj i stalno osjećati neku vrstu nezadovoljstva.

Došli smo do zaključka da je itekako moguće i u biti, prirodno. Samo ako je sve to skupa u nekakvom balansu.
Jer normalno da čovjek žudi za nekom vrstom napretka. I normalno da ga postignuća vesele. Ali ne bi trebalo biti normalno toliko se vezati za ta vanjska postignuća da na kraju ne znamo tko smo bez njih.

Slavi uloge, ali ne veži se

Govorim sama sebi. Kada sam postala mama, suočila sam se s tim osjećajem da ne znam tko sam bez svih uloga koje sam do tada imala. Trajalo je to više od 6 mjeseci. I tada sam shvatila koliko sam ovisna o njima.

Sada mi beba ima već skoro godinu dana i sve mi se to čini jako davno jer sam u međuvremenu neke uloge vratila, ali i prilagodila se novoj situaciji. Počela sam kužiti da je mama isto uloga.

Hvatanje vanjskih postignuća iz potrebe „hvatanja uspjeha“ može prevariti. I može lako postati ovisnost. Tada unutarnji mir nestaje u svakoj situaciji osim u onoj kada nešto konkretno postignemo. A i tada kratko traje jer se opet preusmjeravamo na novi cilj.
U knjizi “Kreativnost- oslobađanje unutarnjih sila”, Osho govori o tome kako smo mi ljudi ovisni o aktivnostima. Kako ne znamo biti sami sa sobom u miru i tišini; kako se prežderavamo, pušimo, gledamo u mobitele i radimo jer ne znamo ne raditi ništa.

A najljepše stvari rađaju se iz praznog prostora, prostora čiste energije. Koju mi nemamo jer nam je um uvijek zakrcan mislima. Po Oshu zato postoje dvije skupine ljudi. Oni koji stalno jure prema cilju i oni koji slave. I tada mi je kliknulo.
Iako znam u teoriji da treba živjeti u sadašnjem trenutku i biti zadovoljan s onim što već imaš, ja to nisam primjenjivala u svim segmentima svog života već samo u onima u kojima mi je to bilo lakše.

Primjerice, ne brinem se u vezi puno gluposti i malih svakodnevnih ciljeva oko kojih se ljudi redovito brinu jer ne vidim smisao u predviđanju problema i pričanju o tome. Razmišljam pozitivno i uvijek pokušavam naći rješenje, a ne se fokusirati na problem. U tom smislu živim opušteno i reklo bi se da spadam u onu skupinu koja slavi.

Ali što se tiče mojih osobnih uspjeha i postignuća, e to je druga priča. Tu sam se fokusirala na cilj koji želim postići. Tu sam počela „ganjati“ određene stvari i određene „uspjehe“. Zato ni svoju diplomu nisam shvatila kao neki big deal, niti bilo što drugo što sam ikada postigla. A drugima bih uvijek rekla da trebaju slaviti sve, i malo i veliko.
Zato je važan balans. Ako znamo uživati u putovanju, ako nas istraživanje, otkrivanje i rad vesele i bez postizanja krajnjeg cilja, onda možemo istovremeno napredovati i biti u miru.

Ali ako negdje putem svu svoju vrijednost posijemo u te vanjske uloge, do te mjere da ne znamo tko smo bez njih, da ne osjećamo vlastitu vrijednost bez njih, onda smo izgubili svoj mir. Ako ne znamo tko bi bili da nismo inženjeri, plesači ili mame, onda sve te uloge nemaju smisla.

Često zaboravimo koliko je sve u svijetu nestabilno i kako u času možemo izgubiti svaku ulogu koju imamo. A ako ne poznajemo sebe bez tih uloga, kako bi se oporavili od takvog gubitka?

Kad te ponese svijet, checkiraj se
Da li zaista osjećamo unutarnji mir, to znamo samo mi. Meni je trebalo 30 godina i majčinstvo da shvatim koliko se malo poznajem. Da shvatim kako lako i nešto što volim postane stresno ako to ne prepoznam na vrijeme. Da shvatim na čemu trebam raditi i što mi zapravo treba. I kako ću, izgleda, do kraja života otkrivati nove stvari o sebi.

S vanjske strane možda se neće puno promijeniti, uloge će i dalje biti tu, ali s unutarnje strane je ono što je važno. Živimo li uspješan život za svoje pojmove, odnosno jesmo li stvarno, dubinski i iskreno sretni.
Jer ako je dobro, nije dobro. A najčešće ne treba puno da bude odlično.
Zato, check-in tu i tamo. Uspori, diši, i za promjenu, sebi postavi pitanje.

„The only questions that really matter are the ones you ask yourself.“
– Ursula K. Le Guin