Prvi mali veliki korak
Mali veliki koraci su oni koji su me odveli u jednom potpuno novom smjeru života. To su male akcije koje vode velikim promjena, a koje s vremenom mogu u potpunosti promijeniti smjer kojim se krećemo.
Prvi mali veliki korak od kojeg definitivno sve kreće, bez obzira na to gdje se nalazili i što željeli promijeniti, je prva navika koju Stephen R. Covey objašnjava u svojoj knjizi „7 navika uspješnih ljudi“. Ona glasi: „Budite proaktivni“.
Piše: Zvjezdana Tintor/Samopozitivno.com
Knjiga je najutjecajniji svjetski priručnik iz područja psihologije uspjeha i malo je reći da me oduševila. A poglavlje prve navike započinje citatom:
„Ne znam za poticajniju istinu od neupitne ljudske sposobnosti da poboljša vlastiti život svjesnim naporom.“- Henry David Thoreau.
Do poboljšanja vlastitog života dolazi onda kada preuzmemo potpunu odgovornost za njega; kada postanemo proaktivni.
S jedne strane, uzbudljivo je znati da smo sami odgovorni za sve što nam se događa i da sami možemo promijeniti svaki dio života kojim nismo zadovoljni. S druge strane, nije lako preuzeti tu odgovornost.
Nije lako priznati si da smo tu gdje jesmo isključivo zbog izbora koje smo do danas donijeli.
Drugim riječima, da smo si sami krivi za sve čime u svom životu nismo zadovoljni. Za sve u čemu smo podbacili. Za sve ono što nemamo, a želimo imati.
Zbog toga što si to ne možemo priznati, ostajemo u mjestu prebacujući i dalje krivnju na druge ljude, situacije i okolnosti. Ostajemo u mjestu u kojem se žalimo, zanovijetamo, nerviramo, brinemo.
No onoga trenutka kada shvatimo da smo zaista sami odgovorni za život koji živimo, tada se vrata počinju otvarati. To je proaktivnost o kojoj govori Covey:
„Biti proaktivan znači više nego preuzeti inicijativu. To znači da smo kao ljudska bića odgovorni za svoje živote.“.
Što možemo, a što ne možemo
Kada sam počela vrtjeti film nekoliko godina unatrag, shvatila sam da zaista sve kreće s proaktivnošću. Sve što sam poboljšala u svom životu dogodilo se jer sam se JA pokrenula. Jer sam počela mijenjati svoje razmišljanje i navike. Jer sam shvatila da sve kreće od mene. Jer sam shvatila da neću ništa napraviti ako stalno pričam, čitam, slušam i radim isto.
Oko nas se svakodnevno događaju situacije koje se događaju i mi tu često ne možemo ništa. Ali ono što možemo je svjesno odlučiti kako ćemo na svaku situaciju reagirati.
Možemo se nervirati, a možemo i potražiti rješenje. Izbor je uvijek naš.
Covey objašnjava da je razlika između ljudi koji preuzimaju inicijativu i onih koji to ne čine jednaka razlici između dana i noći. Jer oni koji preuzimaju inicijativu mogu kompletno promijeniti svoj život i time utjecati na sve oko sebe. Oni koji ne preuzimaju odgovornost ne mogu daleko stići jer njih će uvijek netko drugi ili nešto drugo kočiti.
„Ako počnete misliti da je problem „tamo vani“, zaustavite se. Ta je misao problem.“, piše Covey.
Jučer sam pričala s frendicom kako je fascinantan broj ljudi koji rade poslove koje mrze. Ne samo da ih rade već godinama, nego i broje godine koje imaju do mirovine. Gdje je u tome proaktivnost? Gdje je preuzimanje odgovornosti, uzimanje stvari u svoje ruke? Nema. Ako je i bilo, nestalo je.
Nemaju svi iste mogućnosti, znanja i sposobnosti. Ali svi mogu biti proaktivni i malim koracima mijenjati ono što u svom životu ne vole.
Posao nam oduzima tako velik dio života, a većina nas s takvom lakoćom prihvaća da je to nešto što je „normalno“ ne voljeti. Biti proaktivan značilo bi za početak promijeniti to uvjerenje. Jer ne. Nije „normalno“ ne voljeti ogroman dio svog života.
Uvijek postoji alternativa. Postoje opcije, mogućnosti. Možda ne odmah na prvu, ali proaktivnost će ih stvoriti. Bez proaktivnosti nema promjena. Ništa se neće dogoditi dok nešto ne poduzmemo.
Tu i tamo će nas život negdje odbaciti ili prebaciti, ali nikakve značajne promjene nećemo postići dok smo reaktivni. Dok ne izađemo iz uloge žrtve i krenemo stvarati život kakav želimo živjeti.
Kakav, zamisli ludosti, obožavamo živjeti.
Primjena
Covey piše kako već u samom govoru možemo preispitati koliko smo proaktivni. Ako često koristimo izraze poput „Ja sam takav i gotovo“, „Ja tu ništa ne mogu“, „Kad bi barem“, “Moram to napraviti“, tada spadamo u reaktivne ljude. Jer ovakav nas govor oslobađa odgovornosti.
A sve leži u odgovornosti. U onoj mjeri u kojoj smo spremni preuzeti odgovornost i inicijativu, u toj mjeri ćemo napredovati i ostvariti ona polja života koja još uvijek ne smatramo uspješnima.
Covey predlaže tridesetodnevni test u kojem možemo preispitati svoju proaktivnost. Promatrati kako reagiramo u svakodnevnim situacijama; vidjeti koliko smo često reaktivni, kako rješavamo probleme s kojima se suočavamo, koliko se nerviramo, brinemo i koliko vremena provodimo u ulozi žrtve. Moje iskustvo: to je PUNO više nego što smo svjesni.
Tek kada to shvatimo i počnemo prepoznavati situacije u kojima svakodnevno prebacujemo odgovornost na nekoga ili nešto, tek tada možemo malo po malo mijenjati reaktivno u proaktivno i vidjeti što će se dogoditi.
A dogodit će se velike stvari.
