Petra Hrvačić – Kako sam istrčala svojih prvih 96/100 km
Taman kad ste svi pomislili da ne mogu biti luđa, ja se pojavim s ovakvom pričom. 🙂 Slijedi zbilja poduži tekst o mom iskustvu za koje se nadam da bi moglo pomoći nekom sličnom meni (sigurno nas ima još).
Moja priča o ultri počinje još 2018.godine. To ljeto sam tek počela trčati i u strahu se prijavljivala na utrke od 10 km. U 9. mjesecu se održalo PH na 100 km u Sv. Martinu na Muri na kojem je Nikolina Šustić postala svjetska prvakinja. Većina običnih ljudi, a i velika većina trkača bi pomislila da je 100 km jednostavno previše, ali ne i ja. Meni je to tada bilo nešto fascinantno, čitala sam iskustva ljudi koji su prošli kroz tu utrku, divila sam se tom ljudskom duhu koji nadilazi sve granice. Iako tada još nisam pretrčala ništa duže od 10 km, duboko u sebi sam znala da ću se jednog dana okušati u stotki. No nisam ni sanjala da će to biti već sada.
Prošle godine sam prilično nespremna istrčala Sljemenski maraton (koji mi je ujedno i jedini službeni maraton) i uvidjela da ipak imam nekakvu izdržljivost i stvarno jaku glavu. Zbog tog iskustva sam ove zime malo povećavala kilometražu i brda i ostale treninge, čisto zato da sezonu dočekam spremna pa ako išta zatreba mom klubu AK Maksimir bit ću tu. Govorim o kilometraži od 260 km mjesečno, najviša tjedna kilometraža mi je bila, i to samo jednom, 90 km. U zadnje vrijeme je uglavnom bilo oko 60-70. Nisam planirala ovu stotku, što je i jasno vidljivo iz ove premale kilometraže. Htjela sam otići na Crazy Hill Trail ili eventualno na 50 km na Poloju. Stotka mi nije bila na kraj pameti.
Kad sam saznala da se utrka na 50 km otkazuje, odlučila sam se za CZT. Koji je na kraju također bio otkazan. Tu su se već počele rađati primisli o toj stotki, ali tvrdila sam da neću -nemam nikakvih dužina u nogama, niti kilometara općenito. Štoviše, nemam istrčan niti jedan obični maraton, a kamoli nešto više od toga.
Prije točno dva tjedna sam napravila onaj Sljemenski cestovni trening-maraton – ta ideja mi je bila došla i prije, nije imala veze sa stotkom. Nakon tog sam još više tvrdila da neću na stotku. Već sljedeći dan sam se prijavila – prijavila sam Polojsku ultru – Prvenstvo Hrvatske na 100 km. Zvučalo je nestvarno. To sam učinila uz podršku dragih ljudi koji su se za tu stotku pripremali fizički, a i psihički.
Iako sam si rekla da ću ići dokle ide (uvijek postoji opcija odustajanja), bilo me strašno strah, imala sam noćne more. Bilo je jasno da nisam nimalo pripremljena i da je za bilo kakvu pripremo kasno. Zadnjih par dana sam se pomirila sa sudbinom koju sam si sama skrojila. Kako bude – bude. Dovoljno je odvažno i prijaviti se s tolikim neiskustvom. Malo ljudi je znalo da sam se uopće prijavila, a neki od njih su (s pravom) bili zabrinuti. No ja sam imala u glavi nekako osjećaj da ću to ipak izdržati.
Utrka je krenula solidno, prvih 20 km je prošlo jako brzo. Čak i do 50 km je bilo sasvim pristojno, bez krize. Smetale su mi tenisice – endorphinke su se pokazale super za kraće staze, nakon 55 km su postale toliko tvrde pa sam išla zamijeniti i nastaviti u glicerinkama. A one su nakon ovog svega bile također katastrofa. Svaki korak je bio bolan. Uvidjela sam grešku – preslab test tenisica, tj. nisam testirala tenisice na nekoj većoj dužini. Glicerinke jesam, ali sam znala da su one ipak nekak preslabe za ovakvo nešto, no nisam imala baš puno izbora (tak je to kad se prijaviš zadnjih 10 dana).
Odlučila sam se ne obazirati na tu bol u stopalima koja se širila kroz cijele noge.
Ubrzo nakon promjene tenisica počinje prva mini-kriza, ali prilično racionalna. Nisam pomišljala ono “nikad više” jer znam da se to ni ne isplati pomišljati 😀 nego sam baš raspravljala sa sobom o tome da ovo možda ipak nije disciplina za mene, da se za ovo zaista treba pripremati sustavno. Ozbiljno sam razmišljala o odustajanju zbog takvih primisli, ali pustila sam ta razmišljanja da prođu kroz malo hodanja i trčkaranja još par krugova uz mantru “tko nema u nogama, ima u glavi” (zvuči ko super slogan za neku ultru 😀 ).
Uskoro je došao 70 km. Pomislila sam još samo 30. Samo?? Nakon svega 30 km se zaista činilo smiješno. Upoznala sam super ljude na stazi i malo živnula poslije 75. Predzadnji krug sam na pola prehodala. I ušla u zadnji s odlukom da ću ga definitivno prehodati jer nisam mogla više potrčati ni korak.
Na zadnjem okretu prvi put kreću neke čudne suze, kakve nisam nikad u životu doživjela. Teško sam disala iako sam hodala. Drage volonterke su rekle da idu sa mnom u zadnji krug da nisam sama u toj noći i hladnoći. Tek sam tad skužila koliko je hladno. Uzela sam jaknu i krenule smo u taj zadnji krug. Zaista sam odlučila završiti ga kako god.
Otprilike na 96. km mi se strašno zavrtilo i morala sam leći i doći k sebi. Odustajanje nije bilo opcija… ili? U ovakvom slučaju nisam puno dvojila. Pokušala sam se dići i krenuti dalje, ali sa idućim korakom opet vrtoglavica. Imam iskustva s nesvjesticama i znala sam da ako nastavim sigurno padam u nesvijest. Osim toga, postalo je strašno hladno, pogotovo jer smo stali. Tresla sam se od zime i DNF je bio očit, iako prilično netipičan na tom kilometru. Cure su me odvezle autom čak u hotel pa i dopremile u krevet. Još sam jednu svoju pogrešku uvidjela – premalo sam unosila i hrane i vode kroz cijeli dan.
Niti tada nisam pomislila “nikad više”, nego “drugi puta ću pametnije”. Nije mi žao niti jedne sekunde patnje na toj cesti. Osjećam se kao da sam i završila, jedino nisam prošla kroz taj cilj, ali baš zbog toga se vraćam tamo opet. Istrčala sam gotovo sve kilometre s osmijehom na licu. Za mene to nije bio nesretan kraj, dapače, bio je veoma sretan.
Želim zahvaliti prije svega ekipi koja me uvela u ovo sve, a to su Tanja Šarić, Juro Buljan, Mario Lovrić i Sebastian Beriša. Bili su nevjerojatna podrška na stazi, a i ostvarili su fantastične rezultate te im još jednom od srca čestitam!
Mario i Juro su me još dugo čekali smrzavajući se (bilo mi ih je jako žao)… hvala dečki od srca! Juro je nakon svojih 100 km još trčkarao uz auto dok su me vozili, sjećam se da sam se tada smijala njegovoj nadljudskoj izdržljivosti.
Danijela Horvat i Adrijana Šimić su me toliko hrabrile i bodrile gotovo pri svakom susretu, koliko to znači, to ne možete ni zamisliti.
Dejan Radanac me u nekoliko susreta hrabrio te pokazao svoje veliko srce. Tako mi je drago bilo kad sam vidjela da probija A normu da sam skoro zaplakala, a tek kad sam saznala da je i Marko Bićanić uspio! To je bio nevjerojatan osjećaj koji je dao još poleta. Čestitam dečkima od srca!
Ne poznajem osobno sve koji su nastupili, ali zaista svima čestitam koji su nastupili na toj utrci – pokazali ste svoje hrabro srce! Izuzetna čast je bila uopće nastupiti među takvim ljudima.
Moram izdvojiti još Marka Kosa i Ivana Kovačevića koji su se skupa sa mnom hrabro borili do samog kraja – i uspjeli su! Toliko mi je neopisivo drago što su uspjeli! Svaka čast!
Još jedna stvar koja me dizala iz kruga u krug – uz jednog fotografa je bila cura koje je svaki put vikala da imam najljepšu kosu – rekoh barem u nečem da sam naj. 😀Organizacija utrke je nešto nevjerojatno, nisam ovo doživjela nigdje – nezaboravno iskustvo! Volonteri su predivni ljudi i moram se zahvaliti i njima – Dragici i Veselku i ekipi na donjoj okrepi – uvijek sam se veselila toj ekipi! Nikolina, Natalija i još par cura koje su me spašavale kad mi je pozlilo, dale jaknu, masirale, nosile me auto, u hotel, u krevet… i sljedeći dan brižno ispitivale kako sam. Cure, zaista ne znam kako bih vam zahvalila!
Navijački punktovi, posebno punkt AK Sljeme, bili ste nevjerojatna podrška, svaki put sam se veselila proći onuda!
Dakle da rezimiram:
Ako se ikad budete nepripremljeni i neiskusni prijavljivali na ovakvo nešto pripazite na sljedeće stvari:
Dobro testirajte tenisice u kojima ćete trčati. Ali stvarno dobro.
Rezervne tenisice neka budu broj ili čak dva veće.
Silite se tokom utrke jesti i piti iako vam se ne jede (ja bih rekla da me to dotuklo, spustio mi se tlak ili šećer)
Ako baš nikako ne ide (kao u mom slučaju) odustanite, nije to sramota.
Krize ušutkajte s rečenicom “tko nema u nogama, ima u glavi” – zaista treba imati jaku glavu.
Bodrite druge na stazi pogotovo ako vidite da se bore – svaka lijepa riječ se vraća dobrim!
I najbolji savjet: ipak se pripremite 🙂 Ako je ikako moguće
Ovakvo iskustvo je neprocjenjivo, nevjerojatno je koliko ovakva utrka uzvisuje ljudski duh. Zavoliš sve ljude na toj stazi, upoznaš sebe još bolje, zavoliš se još više. Ovo mi je jedno od najdragocjenijih iskustava u životu, o kojem bi mogla vjerojatno i knjigu napisati.
Ultra je jedna sasvim druga dimenzija – kako bi i rekao Dean Karnazes: “Ako želiš trčati, trči milju. Ako želiš iskusiti drugačiji život, trči maraton. A ako želiš razgovarati s Bogom, trči ultru.”
Napisala i istrčala: Petra Hrvačić
Izvor: 3sporta.com; Foto: Mihael Vučinić
