Petar Pismestrović: Za dobrog karikaturista potreban je talent, oštroumnost, rad i – sreća

Petar Pismestrović se vratio u Vinkovce – zasad samo karikaturom, jer osobno nije mogao doći zbog korone. U okviru novinarskog festivala Media In Time u vinkovačkoj Kazališnoj galeriji izloženo je pedeset karikatura kojima se Pismestrović proslavio u cijelom svijetu. To je druga Pismestrovićeva izložba u Vinkovcima, otkako je u tom gradu izlagao osamdesetih godina.

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Pismestrović je jedan od utemeljitelja Hrvatskog društva karikaturista i član ULUPUH-a. U svojoj pedesetogodišnjoj karijeri objavio je deset knjiga karikatura i održao 25 samostalnih izložbi. Od devedesetih godina živi i radi u Austriji, u Klagenfurtu, a redovito objavljuje u austrijskim Kleine Zaitung i u zagrebačkoj Kvizorami. Ove godine predstavio se i kao pisac svojim prvim romanom „Lukine žene“, o emocionalnom sazrijevanju žene koja ostaje bez životnog oslonca, a u romanu je prikazao zagrebačku umjetničku scenu i opatijske vedute.

S Petrom Pismestrovićem razgovaramo o statusu karikature u hrvatskim i svjetskim medijima, o njegovim počecima i nasljedicima, o ravnoteži koju je pronašao u pisanju te o svjetski poznatom Muzeju karikature u Kremsu, nedaleko Beča, koji mu je organizirao cjelogodišnju izložbu.

Nakon Fra Ma Fu festivala u Daruvaru, izložba Vaših karikatura otvara se i u Vinkovcima na novinarskom festivalu Media In Time, Oba festivala pokazala su koliko karikatura nedostaje u hrvatskom medijskom prostoru. Kakvo je mjesto karikature u zapadnoeuropskim medijima? Koliko ste kao karikaturist cijenjeni u Europi?

Da karikatura živi, ali u medijima premalo. U Hrvatskoj se pojavljuje u Večernjaku i u 24 sata, čini mi se i u Slobodnoj Dalmaciji. Nekada je samo Večernjak imao dvije stranice svaki vikend, uz redovitu karikaturu preko cijelog tjedna, kao i Vjesnik. Osim toga veliki karikaturisti Ico Voljevica i Oto Reisinger bili su zvijezde. Uz njih, karikaturom se bavilo stotinjak karikaturista, amaterski ili profesionalno. Imao sam sreću da sam u to vrijeme djelovao i od svoga posla mogao živjeti. Kažem posla, jer sam radio profesionalno, inače je karikatura priznata grana umjetnosti.

U tadašnjoj Jugoslaviji paralelno sam radio za pet-šest listova iz Zagreba i Beograda, negdje redovito, negdje povremeno. Ali radio sam, dobivao honorare i od njih solidno živio. U Austriji također imam status samostalnog umjetnika, ali vezan sam za redakciju jednog lista, Kleine Zeitung s kojim imam ekskluzivni ugovor. Ovih se dana navršava trideset godina otkako surađujem s njima. Stalni posao nisam htio, jer smatram da karikaturist mora biti slobodan da bi imao svoje vlastite stavove. Ako ste u redakciji, uvijek će vam netko doći sa svojom sugestijom. Ovako kad dobiju gotov rad ili su zadovoljni ili ne. Ako nisu, moram poslati novu karikaturu, ali to je rijedak slučaj. I mi karikaturisti znamo pretjerati, i otići izvan onoga što redakcija zastupa. Nije to cenzura, nego korektura.

U Austriji mi je dugi niz godina rada u jednoj redakciji dao priliku da se potpuno razvijem i postanem tražen i cijenjen. Nezgodno je govoriti o sebi, ali u mojim godinama si to mogu dozvoliti, iako znam da se ne mora svima sviđati to što radim. Eto i Novak Đoković ili Leo Messi su najbolji u svojim sportovima, pa ima puno onih kojima se ne sviđaju. Realan sam i znam svoje mjesto. Nikada nigdje nisam nudio svoje radove, jer to nije bilo potrebno. Oni koji su me htjeli javljali su mi se i tako je tekla i teče suradnja s puno svjetskih listova. U Europi karikatura ima svoje mjesto, ali je najzastupljenija u najbogatijim zemljama. Znam da je svugdje kriza… novine imaju sve manje naklade, sada je i epidemija, krizu osjeća i list za koji radim. Oni koji se ne slažu s pisanjem lista otkazuju pretplatu…Ne znam kako će ovo završiti, jedina nada je da korona sama od sebe stane… Ali ostavimo to, iako me zaokuplja kao karikaturistu i kao čovjeka. Ono što mene najviše uznemirava je jaz koji je razdvojio sve zemlje svijeta i stvorio neprijatelje i unutar obitelji, a niti jedan političar to ne pokušava smiriti…

Iako živite u Austriji, u Hrvatskoj ste kontinuirano prisutni karikaturama u tjedniku Kvizorama, koje ste također izložili. Koje ste razdoblje svog stvaralaštva prikazali na izložbi?

U Kvizorami sam niz godina. To je ustvari nastavak one suradnje koju sam imao s Kvizom. Za one koji ne znaju Kvizorama je ustvari pravi Kviz, jer je cijela ekipa tadašnjeg Kviza, u nemogućnosti da otkupi prava na izdavanje lista za koji su radili, pokrenula Kvizoramu i evo već desetljećima ostaju vjerni svojoj publici. Moja karikatura je tu da privuče i ukaže na značajne likove, kao ona jagoda na torti. Na izložbi su uglavnom radovi iz zadnjeg desetljeća. Neki koji su objavljeni u svjetskim medijima, neki i u Kvizorami.

Početkom osamdesetih počeli ste crtati sijedeći tadašnje uzore u portretnoj karikaturi, poput Rudija Stipkovića. Primjećujete li danas kako vaše redovite karikature u Kleine Zeitung odgajaju mlade generacija karikaturista? Gdje vidite svoj utjecaj i svoje nasljednike?

Naravno, javljaju mi se mladi, ne samo iz Austrije i ne samo karikaturisti, nego i strip crtači, koji su kroz moju karikaturu zavoljeli crtanje. Kao što sam i ja zaljubljen u strip i zahvaljujući njemu puno naučio i unaprijedio svoj crtež. Moj pravi nasljednik je moj sin Siniša, koji se uz mene razvijao nikada ne pitajući kako se što crta. Još od dječjih dana bio je natprosječno talentiran i oštrouman. To su dvije komponente jako važne za dobrog karikaturistu, treća je rad, a četvrta imati sreće i naći novine za koje ćete raditi. Znači sve je i jednostavno i komplicirano. Inače održavam i neke radionice na koje dolaze i mladi i stariji polaznici kako bi me upoznali i sa mnom popričali.

Romanom „Lukine žene“ ove godine iznenadili ste publiku predstavljajući se i kao pisac. Kako je nastao roman „Lukine žene“? Ima li u romanu autobiografskih elemenata?

Lukine žene su moj šest napisani, a prvi objavljeni roman. Zbog toga sam ponosan na njega. Osobno volim pisati ono što bih volio i čitati, tako da čitatelja vežem za knjigu. Kao i svi moji romani, Lukine žene su nastale u mojoj glavi i roman se rađao dok sam sjedio u kuckao po tastaturi. Dok pišem, puštam maštu da me vodi, bez plana, ali na kraju sve legne na svoje, kao da je u meni već odavno zapisano. Pišem u transu, kao što i crtam. Jer su i pisanje i crtanje kreativni načini izražavanja. Nikakve šablone ili planovi za mene ne postoje. Svaki moj roman inspiriran je mojim vlastitim životom ili u životima drugih ljudi. Tako mi je inspiracija za roman „Glumac svoga života“, koji sam pisao nakon Lukinih žena, bio jedan taksist iz Beča, koji mi je ispričao svoju životnu priču, a ja sam je razradio i ukomponirao u svoj roman. Imao je 74 godine i rekao mi je da ima u Americi, Australiji i Južnoj Africi ukupno šestero djece. A kako mu je to uspjelo? Lijepo, kad je jedna žena ostala u drugom stanju, on je bježao u drugi zemlju. Bio je i tamo muzičar, ali je svirao po kojekakvim ćumezima i na ulici… Mene je ta priča dugo opsjedala dok je nisam izbacio iz sebe…

Na promociji romana u Zagrebu objavili ste kako imate još nekoliko napisanih romana koji čekaju objavljivanje. Pište li i dalje? Kako ste otkrili svoj spisateljski talent i kada stižete pisati, s obzirom na zahtjevne rokove u medijima za koje crtate?

Da. Pišem i dalje. Upravo sam pri kraju romana radnog naslova Pred zimu. Neću otkrivati o čemu se radi, ali bit će to opet miks ljubavi, nesporazuma, razočarenje, nadam se da će opet biti na razini ostalih mojih romana. Kad ga završim slijedi rezanje, krpanje i glazura, to znaju svi koji pišu. Poezija je moja velika ljubav i nadam se, kad objavim jednu knjigu poezije, a ona dođe do čitatelja, da će oni poželjeti još. Talent za pisanje otkrio sam davnih godina dok sam još išao u osnovnu školu, samo sam ja bio zaljubljen u crtanje, i nisam mu pridavao značaj. S dvadeset sam počeo pisati poeziju, po uzoru na neke slavne pjesnike, ali prevagnula je karikatura. Tek s pedeset vratio sam se svojoj drugoj ljubavi pisanju, i u njemu pronašao nove izazove, i na neki način odmak od dnevne karikature, koja me je tematikom opterećivala. I to je u meni stvorilo ravnotežu. Sve što radim, radim iz ljubavi i s puno strasti. Zato žrtvujem svoje noćne sati, pred kompjuterom.

Četiri godine bili ste potpredsjednik ULUPUH-a i jedan ste od osnivača Društva karikaturista Hrvatske. Jeste li u Austriji pronašli slična društva i institucije koje podržavaju vaš rad? Kako su karikaturisti organizirani u Austriji i okupljaju li se na zajedničkim izložbama ili festivalima?

Da, dok sam boravio u Zagrebu bio sam aktivan koliko sam mogao. Potpredsjednik ULUPUH-a sam bio četiri godine. Kad sam se tražio među članovima u internetu, mene nigdje nije bilo. Digitalno doba i moj odlazak u Austriju bili su dovoljan razlog da me se zaboravi. Uputio sam im dopis, jer od ULUPUH-a nemam nikakvu korist, ali za njega sam emotivno vezan. Tajnica si je dala truda i ipak pronašla kad sam pristupio i da se nisam ispisao. Sad sam ponovno član, iako pasivan. Društvo karikaturista Hrvatske nastalo je u mojoj glavi. Uz pomoć nekoliko kolega i prijatelja, po uzoru na Makedonsko društvo karikaturista, koje je tada bilo jedino u Jugoslaviji, osnovali smo naše društvo. Ono funkcionira još uvijek unatoč problemima koje sam već naveo. Ali imamo festivale karikatura i godišnju izložbu koja pokazuje što sve hrvatski karikaturisti rade.

U Austriji ne postoji udruženje za cijelu zemlju. To je prilično komplicirano jer su autori uglavnom vezani za pojedine listove. Svojevremeno sam nadobudno pokrenuo dva festivala karikatura, ali ovdje je financijski aspekt jako bitan, a meni se nije dalo trošiti na festivale i obijati pragove da skupljam sredstva. Nisam zbog posla imao dovoljno vremena da si i time bavim. Ono što je u Austriji za karikaturu bitno je Muzej karikatura u Kremsu, malom gradu na Dunavu, istočno od Beča, čudu od grada umjetnosti. Taj muzej su stvorila dva karikaturista, potpomognuta županom Donje Austrije, legendarni Manfred Deix i Gustav Peichl-Ironimus, koji je bio i slavni arhitekt, pa je i oblikovao taj hram karikature. Tu sam 2013. imao cijele godine svoju izložbu i tu se često održavaju grupne i samostalne izložbe svjetskih karikaturista i strip crtača. Festivali su u Austriji rijetkost i više su lokalnog značaja.