Pelješčanin ulovio 680 riba – Sebi ostavio 4, sve ostale podijelio!
Nezapamćen ulov cipala bilježi se zadnjih dana na Pelješcu, a umjesto da ih u kriznim vremenima vrtoglavo unovče, ribari ih dijele. Da, zaista ih dijele! Potpuno besplatno. I još ih razvoze po kućama trošeći vlastito gorivo, kupujući kese, maske, zaštitne rukavice i što li sve već treba da se obiđu otočni zaseoci uz poštivanje epidemioloških preporuka.
Pave Andričević i Anto Poljanić imena su tih nesebičnih heroja. U Pavinom se kaiću samo u petak našlo čak – 408 riba. Hvatali su ih nogama i rukama. Zamislite 408 bilo čega na tako malom prostoru, pišu 24 sata.
Na Pavin kućni telefon javila se njegova majka Jadranka Andričević. Kad smo objasnili zašto zovemo, jedva je dočekala da kaže:
– Ja san van najponosnija mati! Doživit ovakvo nešto van je uzbuđenje veliko! Ma nisan van ja ponosna na to šta je on ulovio puno cipala, nego na to šta je ribu podilio selu! Pa nosio u Trpanj, pa nosio u Orebić… – nabraja gospođa Jadranka, u kratkim pauzama između riječi hvatajući dah.
– Reka je jedan da je to mome Pavi sam Bog posla. Jer, drugi neko bi tu ribu odma unovčio. Zna Bog. Pavi i njegovom prijatelju takvo šta nije padalo na pamet. Sad kad ljudi nemaju i tribaju. Ostavio je sebi za pofrigat tek četiri komada, to je za kad bude, a sve drugo razdilio… – razgaljeno će majka.
“Sjeverna strana Pelješca. Mali kaić. Mriža obična…”
Spaja nas zatim s Pavom, svojim 52-godišnjim sinom.
Isprva nije baš razgovorljiv:
– Pričat ću o ribi, ali jedino ako mi obećate da ćete najprije nešto drugo napisat – uvjetuje odmah.
Ne grize dva puta istu ješku. Razgovarao je, kaže, s našim kolegama, ali nisu htjeli objaviti ono što je ribaru bilo puno važnije od toga da u novinama izađe kako je ulovio i podijelio ukupno oko 700 pozamašnih cipala.
– A dobro, kažite – zagrizemo bez razmišljanja kao kakva pirka.
– Ali, obećajete li da ćete napisat baš kako san reka? – nepovjerljivo će Pelješčanin.
– Ma hoćemo, kažite, hoćemo, zaista – uvjeravamo neumorno, jer ipak je priča s ciplima nesvakidašnji ulov u novinarskoj vrši.
– E, ovako: Veliki trgovački lanci podigli su cijene prehrambenih proizvoda. Zaštitne maske došle su i do 16 kuna. Supermarketi zadnjih dana zarađuju bolje nego u špici turističke sezone, a dižu cijene! I to rade dok ljudi ostaju bez posla. Da se mene pita, ja bih otvorio Goli otok pa neka profiteri tucaju kamen. Iskreno se nadan da će vlasnicima tih trgovačkih lanaca radi ovog mog čina proradit savjest, a ako ne proradi, da će pročitat ovo šta san in poručio. Eto! – podvukao je Pavo.
– Ma ne samo da podižu cijene, nego i daju otkaz radnicima! Baš su danas na Braču potjerali neke blagajnice… – nadovezujemo se na ribareve riječi, a on nam, sad kad smo ispunili obećanje, servira po što smo došli:
– Sjeverna strana Pelješca. Mali kaić, mriža obična. Moj prijatelj Anto Poljanić, ja ga zoven kapetan, 63 su mu godine, i ja. Dva dana smo lovili. Jučer – 408 komada. Jutros – 102. U četvrtak – 80, a u sridu 90. To van je 680 cipala, ukupno.
– Ja san van najponosnija mati! Doživit ovakvo nešto van je uzbuđenje veliko! Ma nisan van ja ponosna na to šta je on ulovio puno cipala, nego na to šta je ribu podilio selu! Pa nosio u Trpanj, pa nosio u Orebić… – nabraja gospođa Jadranka, u kratkim pauzama između riječi hvatajući dah.
– Reka je jedan da je to mome Pavi sam Bog posla. Jer, drugi neko bi tu ribu odma unovčio. Zna Bog. Pavi i njegovom prijatelju takvo šta nije padalo na pamet. Sad kad ljudi nemaju i tribaju. Ostavio je sebi za pofrigat tek četiri komada, to je za kad bude, a sve drugo razdilio… – razgaljeno će majka.
“Sjeverna strana Pelješca. Mali kaić. Mriža obična…”
Spaja nas zatim s Pavom, svojim 52-godišnjim sinom.
Isprva nije baš razgovorljiv:
– Pričat ću o ribi, ali jedino ako mi obećate da ćete najprije nešto drugo napisat – uvjetuje odmah.
Ne grize dva puta istu ješku. Razgovarao je, kaže, s našim kolegama, ali nisu htjeli objaviti ono što je ribaru bilo puno važnije od toga da u novinama izađe kako je ulovio i podijelio ukupno oko 700 pozamašnih cipala.
– A dobro, kažite – zagrizemo bez razmišljanja kao kakva pirka.
– Ali, obećajete li da ćete napisat baš kako san reka? – nepovjerljivo će Pelješčanin.
– Ma hoćemo, kažite, hoćemo, zaista – uvjeravamo neumorno, jer ipak je priča s ciplima nesvakidašnji ulov u novinarskoj vrši.
– E, ovako: Veliki trgovački lanci podigli su cijene prehrambenih proizvoda. Zaštitne maske došle su i do 16 kuna. Supermarketi zadnjih dana zarađuju bolje nego u špici turističke sezone, a dižu cijene! I to rade dok ljudi ostaju bez posla. Da se mene pita, ja bih otvorio Goli otok pa neka profiteri tucaju kamen. Iskreno se nadan da će vlasnicima tih trgovačkih lanaca radi ovog mog čina proradit savjest, a ako ne proradi, da će pročitat ovo šta san in poručio. Eto! – podvukao je Pavo.
– Ma ne samo da podižu cijene, nego i daju otkaz radnicima! Baš su danas na Braču potjerali neke blagajnice… – nadovezujemo se na ribareve riječi, a on nam, sad kad smo ispunili obećanje, servira po što smo došli:
– Sjeverna strana Pelješca. Mali kaić, mriža obična. Moj prijatelj Anto Poljanić, ja ga zoven kapetan, 63 su mu godine, i ja. Dva dana smo lovili. Jučer – 408 komada. Jutros – 102. U četvrtak – 80, a u sridu 90. To van je 680 cipala, ukupno.
Izvor: Morski.hr
