‘Ovdje je voda ukusnija, zrak bolji, priroda netaknuta’

E, ovo mora biti zvečarka, sagne se, pokupi sa zemlje jabuku, prinosi uhu i zatrese. Iznutra se začuje šum kao da šušti dječja zvečka. Otud joj, razabirem, i ime. Nizozemac Bart Meijer prije godinu se doselio s obitelji u kraj otkud je lokalno stanovništvo odavno pobjeglo. Otjerao ih je rat, odseljavali su i prije toga, bježali od siromaštva.

Gotovo je tri desetljeća ovaj dio podno Psunja pust.

Nedaleko od Lipika, na dnu sela Skenderovci, gdje dopire tek blatnjava cesta koja se s prvim kišama pretvara u autima neprohodan put, upravo tu, okruženi šumom i pokojom odavno napuštenom, trošnom, u šipražje obraslom kućom, žive Meijerovi, Bart s kćeri Mariom (13) i sinom Bramom (15).

Supruga je još u Nizozemskoj, prodaje tamo njihovu obiteljsku kuću, a potom će i ona, uskoro, u Slavoniju.

Slatke zvečarke
Džepnim nožićem presiječe jabuku točno po polovici. Na dlan ruke, s kojeg se čita da dugo i puno radi na zemlji, dokotrljaju se sjemenke, sve i jedna posve odvojena od mesa voćke. Unutra su u velikoj rupi, poskakuju, otud i taj zvuk zvečke. Od pet-šest starih sorti jabuka što smo ih probali s Bartove zemlje, zvečarka je najbolja. A svaka ima okus što vraća daleko unatrag, u doba kad je ovaj kraj vrvio ljudima, a jabuke se nije nemilice i rutinski zalijevalo kemikalijama više desetina puta godišnje.

“Probajte ovu. Kolačara. Reska … treba se nešto dulje kuhati”, za peteljku povuče, izvuče crvenu jabuku što leži ispod lišća. “Bivši vlasnik nije znao puno o voćkama, naslijedio je imanje od roditelja, nije se bavio time. Kasnije su mi stari, lokalni ljudi govorili koja je koja sorta. Još skupljam informacije, želim to sve očuvati, ovako netretirane jabuke mogu stajati u podrumu i po pola godine, neće istrunuti. U travnju možete imati pitu od organskih jabuka!”

Meijer je učitelj specijaliziran za rad s djecom s posebnim potrebama, podučava obradu drveta i gradnju. “Prvi dan kad sam u Nizozemskoj počeo raditi u školi u kojoj je puno djece imalo problema sa zakonom, jer su krali, ostavio sam novčanik i mobitel na stolu. Kolega je pokucao na vrata, zamolio me da priđem. Šapnuo mi je da maknem stvari sa stola, jer će djeca ukrasti. Glasno, da me svi mogu čuti, odvratio sam: ‘Moj tim nikada neće krasti od mene. Ja im vjerujem’. Ta djeca nisu bila navikla na povjerenje. Ponekad bi me čak i netko od njih, za vrijeme odmora, upozorio: ‘Nemojte to držati na stolu’. No, za nekoliko tjedana postali smo odličan tim, učili smo jedni od drugih i poštovali se međusobno.”

Ostavši bez posla okrenuo se permakulturi, onome što mu je dotad bio hobi, čime se bavio uz posao; nekad ranije, doduše, i profesionalno, jer i za to je prošao razne škole. Htio je sa suprugom napraviti permakulturnu farmu na kojoj bi preko dana brinuli o ljudima s posebnim potrebama, mjesto na kojem bi se ti ljudi osjećali dobro i integrirano u društvo. Sad to isto planira napraviti podno Psunja.

Jeftine parcele

Slučajan susret s prijateljem Istraninom koji se bavi organskom poljoprivredom dao mu je razmišljati o – preseljenju u Hrvatsku.

“Rekao mi je da se mladi iz zemlje iseljavaju, da stari više ne mogu raditi, da je ovuda u kratko vrijeme prohujalo nekoliko ratova, da trebaju ljude koji znaju raditi s osobama koje pate od PTSP-a, ljude koji se bave organskom poljoprivredom, ljude koji vide šansu, a ne problem … i pitao me – zašto ne bih došao. Ubrzo mi je poslao link na zemlju i staru kuću koje se prodaju za 16.000 eura, pa link na drugu za 14.000 eura, pa još jedan … Tako nešto u Nizozemskoj mi je nedostupno, tamo je hektar zemlje od 50.000 do 65.000 eura. Pitao sam suprugu bi li išla u Hrvatsku. No, nismo imali pojma o toj zemlji. A onda je za nekoliko dana, nakon što se informirala, rekla – zašto da ne!”

Tjedan dana kasnije Meijerovi su već po Slavoniji obilazili imanja na prodaju. Bilo je to prije četiri godine. “Ima jedna glupa stvar o ovoj zemlji: Trebali bi na granicama staviti oznaku na kojoj piše: ‘Nemoj preko, osim ako ne želiš zauvijek ostati bez srca’. Ne možeš odavde više otići, jer se – zaljubiš”, ponešto je i patetičan Bart. Kupili su dva imanja, ukupno osam hektara zemlje.

“Sve je ovo bila šikara, skroz do dolje. I s ove, gornje druge strane. Sve, baš sve. Dolazio sam iz Nizozemske povremeno, čistio godinama, dok se nismo doselili, a intenzivno ovu zadnju godinu otkad smo ovdje.”

Uz ptice mogao se čuti samo zvuk motorne pile. Probijajući se kroz gustiš, otkrivao je voćku po voćku, jabuke, kruške, šljive, trešnje, višnje, orahe, lješnjake, ruže, nakon desetljeća drveće je dobilo prostor oko sebe.

“Motorna pila, kosilica i moje ruke. To je sva mehanizacija”, uz njega se drži Duša, napušteni pas što ga je udomio. “Kad smo je uzeli bila je tad nesretna Duša, a sad, pogledajte je. Dobro nam je svima ovdje”, okreće se u pravcu stare, nebu pod oblake visoke kruške: “Do nje sam se morao dugo probijati, oko nje sam čistio jako pažljivo. I još ne znam koja je sorta. Ali, naći ću nekoga tko zna”.

Ono malo susjeda što ih je uokolo, nerijetko kilometrima udaljeni, čudili su se strancu koji se skućio u pustoši.

“S ove tamo strane je Hrvat koji dugo živi u Australiji. Prvo mi je kazao da sam – idiot. A kad je vidio što sam dosad napravio, zbližili smo se. Promijenio je mišljenje”, zadovoljno prepričava. Planiraju napraviti permakulturnu farmu na kojoj će otvoriti vrata i drugima, ovdje će, nada se za godinu dana, voditi edukacije iz permakulture, a napravit će i banku starih sorti voćaka i njihov rasadnik. Ističe da će radionice nuditi na način da budu dostupne i običnom seljaku iz susjedstva koji nema puno da bi plaćao skupu poduku.

“Nije rješenje ovo drveće porušiti, sve iščupati, posaditi neku monokulturu, sve staro izbrisati. Tako se uništavaju minerali u zemlji. Budućnost je u održivom razvoju, balansiranoj poljoprivredi. Svijet će krenuti k tome, ali to su polagane promjene koje traže puno vremena.”

Sam je prošao škole za podizanje i vođenje permakulturne farme. Vadi nacrte na kojima je precizno iscrtao gdje što na vlastitoj zemlji vidi u skoroj budućnosti. Naizgled zastrašujuće je tu puno posla, dok oko sebe gledamo tek raščišćeni voćnjak, dug je put pred njim. Svjestan je toga Bart, i ustrajan: “Sve je to moguće. Samo treba doista raditi pun “.

Kći Maria po putu skuplja orahe. “Zdravi su za mozak, dobri protiv depresije …”, reda. “Zašto pišete tako da vam pri kraju reda ostaje prazan prostor u bilježnici?” vidjevši kako hvatam bilješke za priču, pita me djevojčica odgojena u obitelji u kojoj su navikli pažljivo iskoristiti baš svaki resurs.

U Nizozemskoj ju je mučila astma. Selidbom u Slavoniju, tvrdi otac, svi su simptomi nestali, dijete više nije na lijekovima.

“Pitali smo liječnika u Nizozemskoj za savjet, rekli mu da razmišljamo o selidbi u Hrvatsku. Pitao je gdje točno. Kad je čuo gdje idemo, rekao je da je zrak tamo 800 puta čišći, da će astma minuti za sedam dana. I jest. Za pet dana Maria više nije imala simptome.”

Maria se sagne prikupiti orahe što su poispadali iz džepova trenirke. “Što bi mi ovdje bilo dosadno? Čitam, pišem, crtam, puno šetam … uopće mi nije dosadno. Samo da je bolja cesta, ovako brat i ja, za loša vremena, u školu stižemo jako blatnjavi.

Pohađaju školu

U školi su me dobro primili. Ponekad sam tamo dugo, na izvannastavnim aktivnostima, robotika, drama, pianino … Ljudi su srdačni, dobronamjerni. Nizozemska mi ne nedostaje, to je bogata, ali nezdrava zemlja. Tu je voda ukusnija, zrak bolji, priroda netaknuta”, tako razmišlja. Uz put srećemo dva susjeda.

Ovdje su razgovori i među onima koji dijele jezik škrti, kamoli sa strancem. “Kako si?” Bartu će. “Puno rada, malo novca”, smije se Bart. “Evo, donio sam ti one tačke”, promrmlja susjed. Još nekoliko krnjih rečenica što ih je dalje nanizao Bart nije razumio, ali tu je Maria, hrvatski je već dobro savladala. Ovo je druga školska godina da su ona i Bram u školi u Lipiku.

Vode nas pokazati staru kuću u kojoj u bačvama fermentiraju jabuke i šljive. Meijeri od ove godine proizvode i prodaju rakiju – jabukovaču, šljivovicu i drenovaču. Destilira se u Sisku, a sve ostalo radi se na njihovu imanju. “Kad sam vidio koliko imamo voćaka na ovoj našoj zemlji, i čuo o tradiciji kraja, ideja o proizvodnji rakije nametnula se sama od sebe.”

Gazimo cestom. Zatiče nas zvuk sirene. Zbunjeno pogledava i Bart. “To je poštar”, viče. “Obično ne dolazi do kuće, ali sad je potrajala suša, pa je cesta još prohodna. Za koji dan ćemo plivati u blatu.”

Nije, kaže, požalio zbog preseljenja iz okolice Rotterdama: “Ova pustoš ima svoje velike prednosti – zemlja je dobro, odmorna, nezagađena. Nigdje nikoga. Nema susjeda s čijeg bi imanja i vrta po mojem vjetar raznosio pesticide. Sve ima prednosti, samo ovisi kako gledaš na stvari”.

Izvor: Jutarnji.hr