Ovaj 20-godišnjak njeguje stari zanat, ne podnosi računala, a najdraži alat su mu ruke
Ivan Mlinar baš je fora tip. Kad momak od jedva 20 cijele dane provodi u kovačnici, pred zoru ode na spavanje da bi jedva dočekao jutro i vratio se čekiću i nakovnju, on je onaj u gomili koji strši.
A tek krajnosti s kojima živi… Iz malog je podravskog sela objeručke prihvaćen u veliku Ameriku; jako se mlad prihvatio starog, gotovo izumrlog zanata; radi sve “ženske” poslove, a bavi se onim mačo; početnik je dobrodošao u svijet majstora… Spavati, kaže, ide kad ispuca svu energiju koja mu ne da usnuti…
Tko je i čime se Ivan Mlinar bavi? On je kovač koji kuje noževe. To mu nije hobi, nego je tim zanatom odlučio zarađivati za život, a kako mu je krenulo, u tome će i uspjeti. Već napreduje: nedavno je primljen u najprestižniju svjetsku organizaciju ručnih kovača noževa, American Bladesmith Society.
Svaki je unikatan
– U organizaciju se primaju isključivo kovači koji noževe kuju na tradicionalni način, ručno, bez CNC strojeva. Upravo je rad rukama ono što me jedino zanima. Ne volim strojeve i koristim se njima samo koliko je nužno. Tako ne podnosim ni kompjutere, pa se i njima koristim isključivo koliko moram, a strah me uopće pomisliti da ću, želim li stari zanat raditi za suvremeni svijet, morati sjesti za računalo i izraditi svoju stranicu, snimati videomaterijale, montirati ih i objavljivati – mršti se Ivan.
Dok sjedimo u dnevnom boravku obiteljske prizemnice u prigradskom koprivničkom naselju Reka, Ivan se zbog nelagode ne želi smijati na fotografijama. S prelaskom u radionicu iza kuće, nekadašnju šupu, i on se mijenja. Dovoljno je da stavi kožnu pregaču, zaštitne naočale i rukavice da se stubokom promijeni percepcija o Ivanu Mlinaru. Još uvijek gotovo dječak pomalo nezgrapnih pokreta, u svojoj se radionici pretvara u moćnog frajera. Onoga koji kroti željezo, od debelog komada metala izrađuje, recimo, sofisticirane, elegantno tanke noževe sjajnih oštrica. U drvenoj se, skromno namještenoj radionici, bezlični komadi željeza pretvaraju u umjetničko djelo. A za sve su krivi “Vatreni kovači”.
– Volio sam gledati tu tv-seriju, u originalu “Forged in Fire”, u kojoj se sudionici natječu u izradi oružja. Izrađuje se isključivo ručno. Samo s peći za kaljenje, brusilom i trakom za poliranje. Računala, kao što rekoh, ne volim, a najdraži su mi alat ruke, odlučio sam pokušati i, evo me, obrtnik sam za izradu sječiva – govori.
Njegov posao podrazumijeva sate, dane i tjedne rada za izradu jednog jedinog noža. Ali ne bilo kakvog noža. Svaki njegov nož je unikatan jer “ne postoje dva jednaka”, primjerice “komada drva za izradu drške, i nemoguće je napraviti dvije identične oštrice”.
Cijena oko 2500 kuna
– Dugačak je to proces. Svaki nož ima svoju svrhu, a namjena je prvo po čemu će se noževi razlikovati. Svi znamo da se različitim noževima koristimo za kruh, za povrće ili za meso. Drugačiji je nož za lov od noža koji se koristi pri avanturističkoj šetnji šumom – objašnjava.
Demonstracija osnovnih radnji pri izradi noža Ivanov nam posao čini strašno teškim. Čekićem teškim dva kilograma, uz žarko svjetlo i toplinu žara u peći za kaljenje, satima udarati po vrućem željezu laiku se čini mazohističkim. Jedino gore od toga izgleda poliranje, višesatno ritmičko ponavljanje jednog te istog pokreta gore-dolje, u rasponu od deset ili nešto više centimetara, ovisno o duljini oštrice. Pri izradi noža nema ni jednog posla koji se obavi na brzaka. Dok je nama ovaj posao ravan mučenju, Ivana, kaže on, smiruje. Zbog dugotrajnog i iscrpljujućeg procesa ručno izrađeni noževi ne mogu biti jeftini.
– Cijene variraju, ali recimo da nema dobrog kuhinjskog noža za manje od 2500 kuna. Ima ljudi koji vrhunski profesionalni nož traže za 200 kuna, što je van svake pameti i zapravo je smiješno. Među naručiteljima, osim domaćih ljudi i Britanaca, sad imam kupce iz Slovenije, Slovačke i Mađarske.
Pokazuje nam žute papiriće s narudžbama, koje uredno lijepi ispred računala. Papirića je svakim danom sve više. Ide mu na živce, kaže, cjenkanje, a cjenkaju se svi. Britanci su mu, kaže, najdraži kupci.
– Znaju što žele, direktni su. Inače, žene su pomalo noćna mora pri kupovini noža. Puno se predomišljaju, a naručuju noževe između “nježnikavog” i kiča. Vole purple heart dršku, izrađenu od afričkog drva roskastoljubičaste boje – kaže i dodaje da je upravo zbog toga pravi izazov izraditi nož za žene. Već usuglasiti skicu je majstorija, kaže. U kolekciji njegovih radova je i nož s drškom izrađenom od 14 slojeva bokota, egzotičnog afričkog drva.
Ženama je to ukras
Žene uglavnom kupuju noževe za ukras, a muškarci za kuhinju.
– Sve kuhinjske noževe dosad prodao sam muškarcima – smije se. Prepričava nam da muškarci ljubitelji noževa – barem oni koje sam poznaje, a takvih je puno – svi redom vole i kuhati. Ne pada mu na pamet razlog zašto je tomu tako, ali prema svom primjeru vidi da je tvrdnja točna.
– Obožavam kuhati. Uopće nije bitno što, ali meso i povrće jedno bez drugoga ne idu – zaključuje.
