Otvoreno pismo i glas razuma zabrinute učiteljice i majke
Slučajno pismo slučajnim dužnosnicima..
Poštovani svi,
Molim vas da pročitate upute i naputke koje ste poslali radi uspostave nastave 11.5. za učenike razredne nastave. Molim vas da čitate s razumijevanjem … bit će teško ali ne sumnjam u vas sve.
Sada se ne obraćam kao učiteljica već kao majka. Čitajući ovo pomislila sam da niste nikada pohađali nastavu u školama. Pogotovo ne u osnovnoj. Druga mogućnost je ta da ste toliko stari ili bolujete od demencije. Nemojte zamjeriti… treće mogućnosti nema.
Znači ovako, otvarate škole za malce koji su u razrednoj nastavi čiji roditelji rade na mjestu zaposlenja u istom radnom vremenu. Nije li tako ugroženo pravo ostale djece na obrazovanje. Zar nemaju svi pravo na školovanje? Ako ste pomislili da se djeca trenutno školuju u nastavi na daljinu, varate se. Ovdje govorim kao majka i kao učiteljica. Moja djeca se ne školuju oni sudjeluju u prividu škole. Moje učenike ništa u digitalnom svijetu neće moći naučiti ono najvažnije… Koliko god radila i trudila se, bila kreativna, inovativna, digitalno pismena neće postići jednaki uspjeh kao u školi. To je samo imitacija škole i to ona loše produkcije. Škola za život je postala opasna po život.
Nisam stručnjak ali posljedice su već sada vidljive. Moja djeca kod kuće trebaju majku ne učiteljicu. Moji učenici trebaju mene, ne frustrirane roditelje koji glume učitelje. I dajte mi molim vas, kažite, tko to može obaviti svoj posao u realnom vremenu 9-5 dok mu djeca trebaju pomoć oko zadaće?! Uz sve to, pričate o digitalizaciji školstva, stvaranju uvjeta. Znate li koliko me roditelja kontatiralo da ne stignu sve odraditi jer imaju jedno računalo, djecu i svoj posao dok ih ja pitam zašto zadaća nije napravljena. Sram me. Dok ljudi završe svoj posao, djeca su umorna popodne raditi svoje školske aktivnosti. Malo njih je sposobno sudjelovati i raditi samo. Očajni su. Oni koji nisu će ubrzo postati. Srednjoškolci nisu ni dobili opremu. Zoomaju, skypaju i teamsaju non stop. Ne postoji niti jedan zadatak koji mogu napraviti bez računala. Više ni lektiru ne mogu pročitati bez ekrana. Mog prvaša bi učiteljica na trećem trebala naučiti čitati?! Nema te Đurđe koja to može napraviti. I tako, preko trideset tisuća djece po samo jednoj generaciji.
Kolika je to šteta? Koliko je to obitelji?
Tko nam čuva zdravlje djece i mladih?
I danas, stižu te famozne preporuke.
Dajte mi, molim vas recite tko je to sastavio i je li se osjećao bedasto dok je to gledao na papiru. Ja se osjećam kao najveći bedak jer se uzrujavam.
Prvo, neizmjerno je neodgovorno najaviti povratak u škole uz ovakve uvjete. Škola je suživot, bliski susret, velika obitelj, mnoštvo ruku i lica, osmjeha i suza, ona je virusna i bakterijska simbioza, prirodna imunizacija, ona je ruka u ruci, dva u redu, jedan uz drugog… škola nije ovo što vi pišete i što prikazujete scenarijem katastrofe.
Drugo, škola nije vrtić. tamo djeca ne idu zato što roditelji rade. Tamo djeca idu po svoje pravo, pravo na školovanje.
Treće, učitelji nisu mame i tate da preuzimaju njihove odgovornosti. Ja ću svom djetetu napisati na majicu, mama je rekla da mi smiješ dati ruku. Ako je i tvoja mama rekla isto, igrajmo se. Ali sada mi kažete da ne smijem poslati dijete u školu jer radim od kuće. Radim od kuće jer ste obrazovnoj ustanovi naprasito oduzeli nastavni predmet. Nije izborni. Što je važno ministrice, da djeca samo računaju i programiraju? Sada više nema stranih jezika, to nije više od važnosti. I tako kada ste mi dali izbor (nepravedno) i sada kada ste mi ga uzeli (nepravedno) kada ste me ponizili kao učitelja, kada mojoj djeci samo treba škola, uzet ćete ju opet. Hoćete li vi mom prvašu objasniti što su to sad veliki opet zabrljali, što se sad opet dogodilo da ipak ne može u školu?! Sigurno nećete, nećete ni kada vas ja zovem i pišem jer trebam pomoć, neće ni vlada ni sabor ni predsjednik, neće ni novinari, neće ni pravobranteljica, neće nitko (mala slova nisu znak nepismenosti).
Ja ću mu objasniti da ste vi svi nepouzdani i nesposobni donijeti odluku. Ono za što ste ovdje.Te fotelje vam to znače. Ne zanima me koliko je života spašeno ovim našim kućnim zatvorom, to ni stožer ne zna. Ja ne znam ništa o tome, znam samo da se osjećam kao u S.Koreji i da mi uzimaju pravo za pravom, ne pitaju ništa, samo smišljaju preporuke. Da nemaju prave podatke i da samo koriste tuđe šalabahtere. Zato, imajte snage reći škole nema jer je opasno ili škole počinju s nastavom jer opasnosti nema i svoj djeci omogućite isto pravo.
Zar ova naša djeca nisu oštećena za tri života da im dodatan strah stvarate takvom nastavom. Škola nije centar za prihvat djece i učitelj nije dijagnostičar za virusne infekcije i alergijska kihanja.
Učitelj je tu da uči djecu i djeca su tu da idu u školu! Da uče, igraju se, druže se, pričaju, svađaju, misle i pjevaju. Da daju ruku prijatelju i posude gumicu. Djeca u školu ne smiju ići da se boje i da ih traumatiziramo epidemiološkim protokolima. Mama je tu da mjeri temperaturu i da pošalje dijete u školu svakog jutra i baka da čuva od propuha. Ispada da ste vi svi zaboravili kako je to bilo u školi i kako to treba biti.
Ali, vi nemate pojma o ničemu pa se razbacujete preporukama koje su znanstvena fantastika. Baš me zanima tko će me od vas uvjeriti da nisam u pravu …
Grozota!”
Sanja Brajević; Foto: Pixabay.com
