Otok u meni
Sjedim na balkonu i gledam u daljinu, čujem samo zvuk galeba, a opojni miris mora prolazi čitavim mojim bićem. Osjetim kako mi bura i sol suše lice ali ne smeta mi, volim to.
Piše: Petra Perinović/Samopozitivno.com
Jedino što čujem jest beskrajna tišina prirode, trenutak čarolije. Tišine koja je luksuz ovog svijeta, ta čarobna tišina moga otoka. Odlaze danas mladi iz gradova i sela, a kako ne bi otišli i s otoka pomislio bi čovjek na trenutak. Teško je nećemo se lagati, ali otok moraš voljeti, otoku se moraš predati. Ne dolaze tu stvari tako lako za sve se treba potruditi neki čak neće uspjeti. Nedostajala je i meni gradska vreva, žamor ljudi i mogućnost da ne trebam organizirati izlet kada želim npr. u kino, jer tako je to na otoku na kojem nema kina, kazališta ni velikih trgovina. Vrsni smo mi organizatori ponekad i mađioničari jer sve mora štimati, ako zakasniš gotovo je.
Najteže je bilo vratiti se s fakulteta iz velikog grada natrag u malo mjesto udaljeno od kopna. Ali danas stojim iza rečenice da mjesto može biti i najveće na svijetu ako je čovjekovo srce malo ništa mu neće pomoći. Mislim da uvijek treba proći kroz vrijeme prilagodbe ali ako otvoriš širom srce nečemu što jako voliš vratit će ti se stostruko. Mnogo su me puta i tokom fakulteta znali pitati ma što ima na tom otoku? Pitaju me i danas kako mogu tu živjeti? Odgovor je jednostavan! Samo ljubav, ljubav je jedino što me veže.
Neizmjerna ljubav koju svi mi možemo osjetiti ukoliko se oslobodimo i barem malo otvorimo ljudima. Živjeti na otoku i biti otok nije isto. Kad prestanemo biti otok i počnemo živjeti slobodno bez predrasuda otvoreni za sve mogućnosti ne postoji ništa što nas u ovom životu može zaustaviti. Zaželimo dobro zdravlje, stavimo širok osmjeh i prestanimo hodati svijetom zaboravljajući biti ljudi, prestanimo biti otok na sred pučine.
Želim svima da osjete sreću ma gdje god živjeli jer ako nemamo ljubavi ni jedni novci na ovome svijetu neće nam značiti ništa. Isto tako neću reći da se bez novaca može živjeti i da čovjek ne treba ostvarivati svoje snove ali važan je način na koji ih ostvaruje. Samoća u ljudima danas nije iznimka nego pravilo, a samoću smo stvorili sami. Nisu važne godine ni koliko su banalne teme o kojima ponekad sjednem popričati s bakom i njezinim prijateljicama ,već je važno što sam naučila od njih. Gledam ih gdje sjede, pričaju priče iz mladosti,a suze im od smijeha klize niz lice.
Ne znaju one mnogo i nisu vidjele mnogo ali imaju sreću, imaju tu radost i privilegiju sjesti jedne s drugima i pričati bez bilo kakvih tehnologija oko sebe. Sretne su to žene i zato sam sebi i drugima odlučila ukazati koliko je važno fizički se s nekim sresti. Ni jedan telefonski poziv ne može nadomjestiti onu sreću koju te žene imaju kad su jedna pored druge. Sretna sam jer znam da može drugačije od onog što smo si danas u modernom svijetu nametnuli. Živim na otoku, volim svoj otok, otok je u meni ali ja nisam otok, mi nismo otok da bi mogli stajati sami nasred pučine!
