O (ne)primjerenosti iskazivanja emocija na “akademskoj razini”
Emocije čine sastavni dio našeg života i utječu na svaki njegov aspekt. Možemo ih doživljavati nesvjesno, ali i svjesno. Mjera u kojoj ih svjesno doživljavamo i koliko smo otvoreni prema njihovom doživljavanju može značajno utjecati na kvalitetu našeg života, kako na osobnoj razini, tako i na profesionalnoj.
Piše: Sanja Simel Pranjić / Samopozitivno.com
Kao što sam isticala u prijašnjim kolumnama, upravo su emocije te koje čine i izgrađuju odnos učitelja i učenika. Odnosno, moglo bi se reći kako je sam odgoj i poučavanje emocionalna praksa (emocionalnog je karaktera) (Hargreaves, 2000), jer su emocije sastavni dio svake interakcije između sudionika odgojno-obrazovnog procesa. Da bi učitelji koji tek ulaze u praksu bili svjesni važnosti tih emocija, trebaju na njima raditi i osvještavati ih još tijekom svog visokoškolskog obrazovanja.
Nažalost, neka istraživanja pokazuju kako se visokoškolski nastavnici često suzdržavaju od doživljavanja i iskazivanja vlastitih emocija u nastavi, čime onemogućuju i koče svoje studente u istome. Odnosno, smatraju kako fakultet nije mjesto za zabavu, igru, smijeh i pozitivne emocije, radionice, već za ozbiljnost, učenje i predavačku nastavu. Smatraju kako bi previše opušteno ozračje u nastavi narušilo njezinu kvalitetu. No, da imaju znanja o ulozi emocija u procesu učenja, shvatili bi koliko su u krivu i kakvu štetu čine svojim studentima. Upravo iskustvo pozitivnih emocija proširuje i nadograđuje naš repertoar razmišljanja, ponašanja i djelovanja, o čemu je pisala Barbara Fredrickson (2001) u svojoj “teoriji proširenja i izgradnje”.
Visokoškolska nastava trebala bi biti mjesto na kojemu budući učitelji razvijaju svoju emocionalnu kompetenciju i samoregulaciju emocija, tj. njihovo primjereno iskazivanje i izražavanje. To mogu činiti jedino kroz iskustvo, i jedino u odnosu koji je izgrađen na povjerenju, poštovanju i ljubavi. Naime, poznato je kako često studenti (kao i učenici) više pažnje pridaju osobinama nastavnika, njegovom pristupu, entuzijazmu i autentičnosti, no samom nastavnom sadržaju. Ukoliko visokoškolski nastavnik sa studentima kroz konstruktivni razgovor podijeli kada se osjeća tužno, razočarano, ili primjerice ljuto, studenti će naučiti kako je u redu imati i negativne emocije, jer je i nastavnik/učitelj samo čovjek. Također, naučit će kako razgovorom mogu izraziti negativne emocije, a ne vikanjem, ignoriranjem, odustajanjem, vrijeđanjem učenika ili potiskivanjem tih emocija. Rogers (1985, str. 220) takvu autentičnost smatra iznimno važnom:
“To znači da on (nastavnik) osjeća prihvaćanje svojih pravih osjećaja. Na taj način on postaje prava osoba u odnosima sa svojim učenicima. On se može oduševljavati predmetima koje voli i da su mu dosadni oni koje ne voli. Može se ljutiti, ali, također, može suosjećati i biti osjetljiv. Zato što svoje osjećaje prihvaća kao svoje, on ih nema potrebu nametati učenicima ili zahtijevati da i oni tako osjećaju. On je osoba, a ne bezlično utjelovljenje zahtjeva nastave, odnosno sterilna cijev kroz koju znanje prolazi na putu od jedne do druge generacije.”
Dakle, s obzirom na kompleksnost emocija i njihovu važnost u odgoju i obrazovanju na svim razinama odgojno-obrazovnog sustava, u visokoškolskom obrazovanju učitelja presudno je otvoreno doživljavanje, razumijevanje i primjereno izražavanje emocija, kako bi budući učitelji kada uđu u praksu mogli ostvariti smislene i značajne emocionalne odnose sa svojim učenicima. Tada se ne uči za ocjene, već za život.
Korišteni izvori:
Fredrickson, B. L. (2001). The role of positive emotions in positive psychology. American Psychologist, 56(3), 218-226.
Hargreaves, A. (2000). Mixed emotions: teachers’ perceptions of their interactions with students. Teaching and Teacher Education, 16, 811-826.
Rogers, C. R. (1985). Kako postati ličnost. Beograd: Nolit.
