Nemoj tražiti nedostatke na sebi
Neki dan sam baš bio kod frizerke. Trebao sam se šišati, kosa mi je bila dobrano duga, malo iznad ramena, ali sam odgađao odlazak u frizerski.
Na kraju, kosa narasla skroz do ramena. Kada mi je kratka kosa puno mi ju je lakše i jednostavnije održavati, odmah je operem, začas osušim i gotovo. Kada mi je kosa duga onda ne volim one vlasi koje mi padaju, bude ih svugdje, nikad ih se riješiti. No, odgađam odlazak u frizerski upravo zbog tih vlasi i onih sitnih koji se zavuku u majicu, vrat, hlače, čak ih i u gaćama znam imati. To mrzim.
Piše: Jan Bolić/Samopozitivno.com
Uvijek se iznerviram s tom kosom, dođe mi da uzmem aparat za brijanje i da prođem s njim po glavi. Međutim, tko zna kako bih izgledao, i ovako me svi gledaju, a kamoli da još imam glavu ošišanu na nuli. Netko bi vjerojatno prijavio policiji da je uočen E. T. Imam super frizerku koja me jako brzi i lijepo ošiša, sve mi je kao caru, čak mi je i frizerski u susjedstvu, ali ne, jednostavno ne volim tu kosu koja padne na mene nakon šišanja. Oduvijek sam to mrzio. Zato kad i odlučim otići frizerki, onda me što kraće ošiša da ne moram uskoro dolaziti. Naravno, ne mogu cijeli život tako, pokušao sam malo razmišljati o toj stvari i o tome kako to mrzim.
Brzo sam došao i do jedne misao koja mi se svaki put vrti po glavi kada mi ili padne vlas na majicu ili mi strši kosa i ne stoji kako ja hoću ili kad se moram šišati. Sjetio sam se ljudi koji bi željeli imati kosu, a nemaju je. Ne mislim na starost, pa ti padne kosa, to je sasvim normalna stvar ili oni koji su po genima proćelavi. Nego mislim na ljude koji su bolesni i koji zbog bolesti ili liječenja izgube svoju kosu. Puno je nažalost ljudi u tvojem gradu, državi, svijetu koji zbog bolesti nemaju kosu. Vjerujem, da ih pitaš hoće li tvoju kosu, sigurno bi rekli da, odmah. Ne bi im bilo važno koje je boje, hoće li puno vlasi padati kad se budu šišali, hoće li im stršati…
Zato se svaki put toga sjetim i to me spusti, ponizi, pogne glavu i začepi mi usta. Kada mi kosa strši zbog toga što je vani južina, sjetim se toga. Kada se idem ošišati, sjetim se toga. Kada mi padne vlas na ruku ili majicu, pomislim na te ljude. Oduvijek imam neku čudnu kosu koja mi se jako masti, nakon dva dana izgleda mi kao da je nisam prao dva tjedna. Moram čak koristiti poseban šampon jer bi mi se inače tjeme upalilo i imao bih na vlasištu kraste. Međutim, kakva god da je, to je moja kosa. Sretan sam što imam baš takvu kosu. Drugi put, ako imaš sličnih problema s kosom i kada budeš njurgao na kosu, sjeti se samo ljudi koji je nemaju, a sigurno bi je željeli imati. Ljudi nikad ne cijene ono što imaju, tek kad to izgube shvate koliko su zapravo imali. Uzeo sam primjer kose, jer eto, meni to smeta, odnosno to mi je smetalo, ali ljudi uvijek na sebi pronađu nešto što bi voljeli promijeniti. Na primjer, ona bi htjela baš onako plave oči kao njezina prijateljica.
Ili on bi želio baš onakve mišiće kao onaj tamo. Što nedostaje tvojim očima? Što nedostaje tvojim mišićima? Apsolutno ništa. Tvoje oči jednako su lijepe kao i od tvoje prijateljice. Tvoji su mišići sasvim dobri za normalno obavljanje životnih potreba. Život ti je podario takve oči ili takve mišiće i oni su savršeni. Lijepi. Prekrasni. Najbolji. Nemoj tražiti fizičke nedostatke na sebi jer ih nema. Ako ih ti vidiš na sebi, onda ih moraš drukčije gledati. Možda ćeš reći, ma što ovaj tu trabunja, ali da me ti pitaš hoću li tvoje „jadne“ mišiće, odmah bih prihvatio. Zbog bolesti moji mišići propadaju, danas jedva tipkam, zato mislim da moraš cijeniti svoje mišiće i snagu koju ti oni daju. Moje tijelo je fizički daleko drukčije od prosječnog muškarca, ali to je moje tijelo kao i svačije.
Po čemu se razlikuje? Po ničemu. Imam ruke, noge, glavu, jedino je slabije, sitnije i mršavije. Samo nas razlikuje tjelesna građa, boja kože i karakter, ali sve ostalo je isto. Zato moraš biti zahvalan na tijelu kojeg imaš. Znaš, i život može ponekad biti prevrtljiv, može učiniti da već sutra izgubiš to što bi promijenio na sebi.
