Ne možemo odgajati djecu onako kako su odgajali nas
Griješim li u takvom odgoju? Kako ih pripremiti na tuđu zlobu, na ljubomoru, na svirepost? Kako ih pripremiti na ljude koji gaze sve pred sobom, u ime nekih svojih ideala?
Koliko god mislili da ovaj naslov nema smisla, i te kako ga ima. Ne možemo odgajati djecu onako kako su nas odgajali. To je istina. Ja sam odgajana za svijet kakav je nekad bio, za ljude koji su živjeli u zajednici, i sve dijelili. Pomoći nekomu bio je dio svakodnevice.
Ono je bio mnogo jednostavniji svijet, i odgajani smo da vjerujemo ljudima. Vrata se nisu zaključavala, a otići kod susjeda nešto posuditi, bilo je gotovo ritualno. Od malih nogu smo imali obaveze, ali i vrijeme za igru koje smo provodili vani. Svađali smo se, igrali, tukli, ali roditelji nikada nisu intervenirali. Kao djeca, sami smo rješavali svoje nesuglasice.
Nosilo se što se imalo, jelo se u točno određeno vrijeme, roditelji su imali autoritet, i njih se slušalo bez pogovora. Bonusi kod roditelja nisu postojali, i oni nisu bili naši advokati. Sijali su sjeme dobrote u naša srca, učeći nas onom što se prenosilo sa koljena na koljeno. No, vremena su se mijenjala. Mijenjalo se društvo, ljudi, mijenjalo se sve. S onim što su me naučili, trebala sam se snalaziti u svijetu.
Bezbroj puta sam shvaćala da je dobrota prepreka, i bezbroj puta sam se uhvatila kako zamjeram roditeljima što su me tako odgojili, a mogli su drugačije. Jesu li mogli? Naravno da nisu. Dali su mi ono što su imali, dali su mi ono što su kao roditelji mislili da je najbolje za mene.
Odgajali su me onako kako su i njih odgajali. Usađivali su mi vrijednosti koje su sada na rubu izumiranja. Trebala sam dobiti svoju djecu da bih ih u potpunosti shvatila.
Roditeljstvo je samo po sebi izazov. Ne može se pobjeći od onog što jesmo, od onog što je usađeno u nas, a isto tako sve je to trebalo prilagoditi novijem načinu odgoja. Ne, nisam mogla odgajati onako kako su mene odgajali, barem dobrim dijelom. Nisam mogla učiti djecu da su svi ljudi dobri, jer nisu. Isto tako, nisam im mogla reći ni da su svi loši. Ono što je nekad bilo na listi prioriteta, padalo je na samo dno ljestvice. Preostalo mi je samo da korigiram ono s čim sam raspolagala.
Davala sam najbolje od sebe, uvijek s pitanjem: Griješim li u takvom odgoju? Kako ih pripremiti na tuđu zlobu, na ljubomoru, na svirepost? Kako ih pripremiti na ljude koji gaze sve pred sobom, u ime nekih svojih ideala? Svi želimo da naša djeca budu dobra i uzorna, da izbjegnu zamke koje im se nađu na putu, ali ne mogu sve izbjeći. To je činjenica.
Postoje lekcije koje nam daju roditelji, kako riječju, tako i primjerom, ali i lekcije koje sami moraju naučiti. One životne lekcije na kojima padnu, najplodonosnije su.
Ne možemo ih poštedjeti razočarenja. Koliko god pazili na njih, odluka je ipak na njima. Moramo im vjerovati, pustiti, i živjeti u uvjerenju da će ispravno odlučiti, da će odabrati ono što je najbolje za njih.
Veliku ulogu imaju i njihovi prijatelji. Loš odabir može uništiti sav naš trud. Djeca se ne žele izdvajati, ni razlikovati od ostale djece. Ako izaberu pogrešne uzore, to ne znači da smo mi pogriješili. Nitko ne uči dijete da bude loše, a ako loše ispadne, to je splet okolnosti. Nije lako biti roditelj. Ovo je vrijeme u kojem je važnije što nosiš, nego što jesi? Materijalizam je na prvom mjestu, novac se stavlja ispred svega.
Nedavno sam pročitala kako se djeca nisu željela igrati sa jednim dječakom samo zato jer je siromašan? Najgore od svega je to što njihovi roditelji u tome ne vide ništa loše. Ono što djeca jesu, je odraz onog što se događa u njihovim obiteljima. Dijete koje nema nije vrijedno kao njihovo. Ono nema najnovije igračke, niti markiranu odjeću. Kakva će to djeca biti kada odrastu? Da je moje dijete tako postupilo, idućeg dana bi otišlo u vrtić sa pokrpanom odjećom.
Ljudi su dobri ili loši, i to je jedina podjela koju priznajem.
Kako je majci tog siromašnog djeteta? Sigurno daje sve od sebe, ali nisu svačije mogućnosti iste. Ona ima sigurno drugačiju ljestvicu od roditelja bogate djece, drugačija pitanja. Ima li sutra što za jesti, a ne kakvu će igračku kupiti? Roditeljstvo je odgovornost, roditeljstvo učimo. Ako u djetetovo srce posadimo sjeme pogrešnih prioriteta, odgajamo generaciju koja će sutra posegnuti za bilo čim da bi imali ono što žele.
Moje se dijete ne bi usudilo biti bahato, pa makar imalo ono najbolje što se može kupiti. Učila sam ih i naučila da cijene čovjeka, a ne stvari. Koliko god sam strepila, preispitivala se, ipak sam ponosna na rezultat svojeg odgoja. Učila sam ih djelima, trudila sam se da im budem uzor, a nadam se da doista i jesam. Koliko god moderno odgajali, odijelo dobrote nikada neće biti preveliko, a svaki roditelj je krojač odjela svoje djece.
Izvor: 24sata.hr
