Naše dijete nije jedino dijete o kojem trebamo brinuti
Otkad imam dijete, iako to nije jako dugo, odjednom bolje shvaćam zašto su moji roditelji radili neke stvari koje su radili. Prije sam to gledala iz potpuno drugačijeg ugla. Sada to mogu shvatiti iz ugla roditelja.
U tih godinu i četiri mjeseca koliko sam mama, više sam naučila o sebi i svojim roditeljima nego u cijelom svom prijašnjem životu. Pa kada gledam, slušam i čitam iskustva drugih ljudi po pitanju odgoja, ne radim to samo da bih primijenila u odgoju svoje curice, nego i zato što to sada puno bolje povezujem sa svojim djetinjstvom. A kako iz djetinjstva sve kreće, tako bolje razumijem svoje ponašanje i svoje duboko ukorijenjene programe.
Piše: Zvjezdana Tintor/Samopozitivno.com
Slušala sam neki dan intervju s dr. Shefali Tsabary, autoricom knjige „Osviještena obitelj“ koja je diplomirala kliničku psihologiju i specijalizirala zapadnjačku psihologiju s istočnjačkom filozofijom. Pričala je o tome kako većinom mi roditelji svoju djecu odgajamo neosviješteno, odnosno tako da im predamo „listu“ svih svojih uvjerenja i stavova koju to dijete onda nosi kroz život.
Odgajani smo kroz uvjetovane leće, a ne na način da se njeguje ono tko mi zaista jesmo. Odgovori na velika životna pitanja kao što su „Postoji li Bog?“, „Što je životna svrha?“, „Što za mene znači uspjeh?“ i slično, ne bi nam se trebala dati već bismo trebali biti vođeni prema njima da ih sami otkrijemo. No mi ta pitanja većinom za svoju djecu odgovorimo jer imamo ego koji je često uvjeren da zna najbolje i koji odgoj djeteta smatra svojom prilikom da svijetu pokaže „kako se to radi“. Na djeci je onda hoće li sve to jednoga dana preispitivati ili će živjeti svoj život upravljani nizom programa preuzetih od svojih roditelja koji su te programe preuzeli od svojih roditelja i tako generacijama unazad. Nije to problem ako funkcionira, ali najčešće nismo u skladu sa svime što je u nas „usađeno“ i zbog toga kasnije imamo problema u životu. A onda kada psiholozi po tome počnu kopati, svi iskopaju do djetinjstva.
Dr. Tsabary lijepo objašnjava kako, ako bolje pogledamo svoj život, shvatimo da smo najviše naučili na svojim pogreškama i u onim teškim, bolnim životnim situacijama. S druge strane, svoju djecu toliko štitimo jer ih želimo toga poštedjeti da im na kraju uskraćujemo najbolje životne lekcije. Radimo to iz dobre namjere, ali i zato što nam je teško gledati vlastitu djecu kako pate. Jer dok ih štitimo osjećamo kontrolu koju u svom životu često ne osjećamo. Zato je puno teže pustiti djecu da istražuju nego reći im što da rade i riješiti njihove probleme. Tako smo mirniji i zadovoljniji, ali naša djeca dobivaju krivu poruku i ne uče ono što bi trebala.
Ako (svjesno ili nesvjesno) od svoje djece očekujemo neka velika postignuća ili život određenih kalupa, to dolazi iz našeg vlastitog nedostatka, boli, neadekvatnosti ili zakinutosti, a sve bazirano na strahu. Djeca nemaju to u sebi, ona nisu rođena s tim. Ona ne trebaju imati ili postići više da bi se osjećala „više“; ona ne dolaze s egoističnom potrebom da se vežu za magisterije, doktorate, medalje i bilo kakve druge „uspjehe“. Mi im to napravimo, kao što su i nama naši roditelji. Velikom većinom potpuno nesvjesno. Pa kako je rekla dr. Tsabary, „Half of the battles are because we don’t want to accept our child is not our fantasy.“.
Na kraju najčešće svi nešto zamjeramo svojim roditeljima, a za svoju djecu imamo drugačija mjerila. Često ono što nam je nedostajalo u djetinjstvu ili što smatramo da su naši roditelji radili „loše“ čvrsto odlučimo nadomjestiti u odgoju svog djeteta pa se dogodi da pretjeramo u tome i odemo u drugu krajnost, ili se toliko fokusiramo na to da zaboravimo neki drugi aspekt kojim opet „zakinemo“ dijete.
Nitko ne očekuje da budemo savršeni jer takvo što ne postoji, ali možemo pomoći djeci da što manje toga „ispravljaju“ kada odrastu. No biti otvorenog uma i davati djetetu smjernice, ali se opet ne petljati previše u njihove živote, njihova razmišljanja i odluke, nije niti malo lako u odnosu na način na koji smo većinom odgajani.
Slušajući sve što je pričala dr. Tsabary, počela sam odgoj vidjeti slikovito na način da se svako dijete nalazi u kući nepravilnog oblika. Nepravilni zidovi su granice koje roditelji postavljaju. Neke kuće su velike, ali nedostaje im jedan ili više zidova kroz koje dijete lako izađe i više se ne zna vratiti pa se cijeli život osjeća izgubljeno. Druge kuće imaju sve zidove, ali su previše uske i nemaju nikakve prozore niti vrata jer su roditelji zagušili dijete svojim uvjerenjima i nisu mu ostavili dovoljno prostora za stvaranje vlastitih zaključaka. A onda postoji i ona treća kuća koja ima čvrste i stabilne granice, ali je dovoljno prostrana i ima dovoljno otvora da dijete može slobodno istraživati i stvoriti svoju sliku svijeta bez da mu je mi dodijelimo.
Tu nema nametanja, osuđivanja i upravljanja; tu dijete samo pokušava, griješi, razmišlja i uči. Tu je dijete slobodno da otkrije tko je, što voli, u što vjeruje, što želi od svog života i na koji način to želi izraziti. Ključ je u svjesnom postupanju i shvaćanju da će to dijete biti svoja osoba, bez obzira na to što je sada maleno, ranjivo i nesposobno brinuti se za sebe.
Ali prije nego što smo to u stanju napraviti, kako kaže dr. Tsabary, prvo trebamo zacijeliti dijete koje se nalazi u nama samima. Jer svi smo mi na nekoj razini djeca, a puno te djece duboko u sebi još uvijek pati. Možda su povrijeđena, možda se osjećaju nedovoljno, možda su puna zamjerki zbog potreba koje im nisu bile zadovoljene onda kada su trebale biti. I zbog nemogućnosti da pomognemo djetetu u sebi, previše pomažemo svom djetetu. Zato bismo se prije svega trebali pobrinuti za dijete u sebi.
„When you parent, it’s crucial you realize you aren’t raising a „mini me“ but a spirit throbbing with its own signature.“- Dr. Shefali Tsabary
