‘Od muževa smo dugo skrivale posao, Mesić i Josipović su se crvenili pred nama…
Da nije mlade kuje tornjaka koju je netko tamo ostavio da se snađe, napisali bismo da na cesti s magistrale prema Ličkom Petrovom Selu nismo sreli ni psa. Prije dvije godine snijeg je uništio nešto krovova, tako da nije rat kriv baš za sve ruševine koje srećemo putem. Središte je raskrižje na kojemu se cesta prema graničnom prijelazu Izačić i Bihaću odvaja prema napuštenom vojnom kompleksu Željava.
Nalijevo je prekrasan hotel Lyra slovenskih investitora koji je iznikao na temeljima škole koja odavno nema đaka, što će reći da je nakon puno godina turizam s desetak kilometara udaljenih Plitvica konačno nekako pronašao put i do ovih sela. Iako, točnije bi bilo reći da se ovdje upravo vratio, jer je preko puta Lyre postojano kameno zdanje iz 19. stoljeća, zapravo prvi hotel sagrađen na plitvičkom području u kojemu su najvažniji gosti bili ban Josip Jelačić osobno i njegov pustolovni prijatelj, saski kralj Friedrich Josip II.
Babe Nakurnjače
No, godinama tu ne odsjeda nitko do četiri Babe Nakurnjače iz obližnjih Deriguza. Tako im tepaju njihovi sumještani, iako je Tara pravo ime udruge u kojoj djeluju kreativne bake koje se bore da u zaborav ne ode tradicionalno rukotvorstvo. Tara je naziv za tkalački stan koji je uz pleteće igle njihov najvažniji alat, a šalovi, ručnici, čarape i, dakako, nakurnjaci njihovi su najvažniji proizvodi.
Namjena tih proizvoda ponajprije je prezentacijsko-turistička, ali može biti i praktična, što se tiče njihovih mušterija. Odjevni predmet koji je u njihovoj tradiciji bio važan za čuvanje muškog reproduktivnog organa njih je učinio izvornim seoskim brendom, zbog čega su im se otvarala vrata predsjedničkog ureda, o njima su čitali u dalekom Japanu, a jedna je baka, primjerice, prvi put vidjela more.
– Nakurnjak i drugi naši proizvodi naša su antistres terapija, unijeli su puno pozitive u naše živote, a unose ih i u tuđe, svatko tko postane vlasnik predmeta, postaje sretniji čovjek, jer to ne može proći bez smijeha i osmijeha – kaže nam Sonja Leka, utemeljiteljica udruge.
U njihova četiri zida spoznajemo da su one imale vrlo zanimljivu prošlost i prije negoli su u njihove živote ušli nakurnjaci. Predsjednica udruge Sonja Leka odavde vuče korijene, ali je rođena i odrasla u Karlovcu, gdje je završila gimnaziju, no ne i strojarstvo koje je bila upisala, jer je došao rat. Ratne godine provela je na djedovini, onda je s akcijom Oluja završila u Beogradu pa se u Liku opet vratila 2004. godine. Znala je tkati na vertikalnom stanu pa je razmišljala kako bi to znanje mogla unovčiti, s obzirom da nije imala posla, a ni neku perspektivu. Slična situacija bila je i u ostatku sela.
– Dobili smo donacije australskog veleposlanstva i jedne nizozemske fondacije te od Općine prostor. Bilo je to dovoljno za kupnju tkalačkih stanova koje smo nabavili preko profesora Željka Knezića s varaždinskog Tekstilnog fakulteta, i dolazak profesorice tkanja Stane Kovačević. Ona je pomogla da bake koje su u djetinjstvu gledale majke za tarama, sada obnove i usavrše svoja znanja. Maja Mihić iz Zagreba pomogla nam je savjetima o administrativnim pitanjima i tako smo počele. Ideja je bila da se mi nekako zbrinemo ekonomski – kaže nam Sonja.
– A mi dodatno osiromašile – doda baka Boja.
Simboli zdravlja
Ona rijetko diže pogleda s pletaćih igala, ali dobro sluša što se oko nje priča i onda se ubaci u pravo vrijeme i na pravom mjestu. Njezinu mudrost cijene svi pa je pitaju za savjete, od toga kako praviti pekmez do toga kakva je vuna najbolja za nakurnjake. Ona je baka koja je prvi put vidjela more zbog njih, kad su ih predstavili na sajmu u Biogradu. Pitamo je kakvo joj je bilo more?
– A lijepo, bogami – kaže ona.
– Jeste ga probali? – pitamo.
– Nisam mogla od bure – odgovara ne dižući pogled.
Kao i njezine kolegice, morala je razbiti predrasude o tom zanimljivom odjevnom predmetu za muškarce, prvo u svojoj kući. Tako je u početku od muža i ostalih ukućana skrivala posao, a pogotovo finalne proizvode s prepoznatljivim oblikom koji je ispunjen vunom, a na strateškom mjestima s dva oraha.
– Oni su tu kao simboli zdravlja, što bi Njegoš rekao: Tvrdi orah voćka čudnovata, zube slomi al ga ne polomi – objašnjava Sonja.
Ubrzo je nestalo srama, dosad su ih proizvele i zapakirale više od 1000 komada, a gotovo je jednak broj anegdota koje ih prate. Na poleđini ambalaže nude i kratko objašnjenje čemu je služio taj odjevni predmet pa tako navode da je na ovim hladnim područjima u upotrebi bio do Prvog svjetskog rata, a neke su ga bake pravile i 50-ih godina prošlog stoljeća. Bio je obavezni dio dote, miraza koji je snaha donosila u suprugovu kuću, jedini problem joj je predstavljala mjera, koju je morala procijeniti.
– E pa zato je jedinstvena mjera bila ona ovećega ručnog mlinca za kavu – kaže kroz smijeh Sonja, a bake joj se pridružuju.
– Danas mjere uzimamo ili radimo po sjećanju – ubacuje se baka Olga (72) s tkalačkog stana pa nam objašnjava da imaju četiri standardizirane veličine: X, XL, XXL i Ličanin.
Baka Olga Prica zapravo je Anka i Dara. Jest malo komplicirana situacija i prilično nevjerojatna, ali žena ima tri imena i na sva tri se odaziva. Ipak, ako je sretnete, najbolje je da je zovete Olga, jer je takvu poznaje najviše ljudi.
– Tako su me nazvali roditelji, ali kad su me došli upisati, matičar je stavio Anka po babi, a popu se nije svidjelo nijedno pa me na krštenju nazvao Dara – kaže nam Olga kojoj u osobnoj iskaznici piše Anka.
Najveća stručnjakinja za pletenje, pa i za nakurnjake bila je Mara Nakarada, baka koja je preminula prošle godine. Bila je najvještija pletilja, ali su od nje sve uspjele preuzeti vještinu. Jednake su dobre i u izradi coklji.
Japanci ludi za nakurnjacima
– Što su coklje? – pitamo bake.
– Ličke najke – kaže nam baka Olga.
– Gore vuna, dolje guma, to je nova lička puma – objasnila je Sonja.
Eto nam uto i četvrte vrijedne članice vesele družine, bake Mande Luketić, koje se odmah hvata svoje preslice. Njezina životna priča je bajkovita, ali ne u romantičarskom svjetlu. Rođena je 1938. godine, a nedugo nakon toga, umrla joj je majka. Otac je oženio maćehu koja ju nije mogla podnijeti pa ju je dala jednoj obitelji u Plitvički Ljeskovac kao služavku. Tada je imala tek sedam godina, zato nikad nije naučila ni čitati ni pisati.
Ostalo je tamo godinama, a princ na bijelom konju nije nikad svratio da je izbavi iz tog ličkog sela. Nikada se nije udala. Godine su prolazile i došao je rat, a ona s njim završila na istoku Srbije. Budući da je bila Hrvatica, rodbina ju je dovela natrag, ali se nije s njima slagala pa je završila u staroj austrougarskoj općini u Ličkom Petrovom Selu.
Živi u sobičku nekadašnje austrougarske općine s čučavcem i jednom pipom. Higijenu održava lugom (pepelom), koji je aktualnim nedavno učinio gradonačelnik Bandić, a zdravlje jednom rakijom na prazan želudac i čajem od peršina.
Nikad nije bila bolesna, što je dobro, jer nema zdravstveno osiguranje. Vrijeme provodi u Tari i pomažući ljudima po selu. Ipak, doživjela je i ona svoj trenutak slave, završila je na naslovnici japanskog izdanja časopisa Madame Figaro, gdje ju je objavila jedna tamošnja reporterka, istražujući skrivenu Hrvatsku.
– Ostali smo u šoku kad je godinu kasnije u selo došao kombi pun Japanica s tim novinama pod rukama. Mene svi zovu, Sonja došli Japanci u Taru, hajde požuri, a oni se već naslikavaju s Mandom – prisjeća se Sonja.
Izvor: Jutarnji.hr
