‘Nakon strašne nesreće bio sam klinički mrtav, mozak mi je bio smrskan… Ponovno sam učio jesti, pisati i hodati. Evo što me spasilo’
– Jurili smo 120 kilometara na sat, cesta je bila zaleđena, a automobil je otklizao i prevrnuo se. Na stražnjem sjedalu stisnulo se nas četvero. Ja sam sjedio iza vozača, najteže sam ozlijeđen i doživio sam kliničku smrt. To me je zapravo i spasilo, jer da je srce kucalo i pumpalo svježu krv u smrskan mozak, glava bi eksplodirala zbog tlaka. Dvaput su me oživljavali. Pao sam u duboku komu i roditeljima su rekli da ću, ako preživim tu noć, život provesti kao biljka.
Ovako za Jutarnji list priča Dejan Nasipak (35) dok u svom domu u Koprivnici vježba na TRX-u, trakama koje za vrhunske fizičke pripreme koriste i američke vojne postrojbe.
Uz TRX, samog sebe svakodnevno tjera preko granica, a pomažu mu da “namjesti svoje tijelo na način da izgleda kao da je zdravo”.
Dejan je u iznimnoj tjelesnoj formi i po ničemu ne odaje da ima 80 posto invalidnosti. Kaže da mu je vježbanje spasilo život, a prakticira ga otkad se vratio kući nakon višemjesečnog oporavka u bolnici.
– Prvo sam vježbao u grupi, ali mi je ubrzo to bilo preslabo. TRX trake su se mogle naručiti preko interneta, ali su mi bile preskupe jer su stajale oko 500 eura. Onda mi ih je jedan susjed, magistar kineziologije, sam sašio za 200 kuna. Vježbam kad god stignem, nekad svaki, nekad svaki drugi dan. Praktično je jer bih inače morao ići u teretanu.
Poanta je da mogu vježbati kad god hoću i nemam izgovora. Najčešće odvježbam ujutro jer sam tada pun snage. Odrokam to, najedem se i idem raditi”, objašnjava nam Dejan, koji je nesreću koja mu je promijenila život doživio u 21. godini, a u dubokoj komi je bio mjesec dana.
S terapije na fakultet
Kaže da je već dva mjeseca nakon nesreće znao da će završiti fakultet, opet trčati, voziti bicikl i auto, naučiti ponovno plivati.
Nakon oporavka u Krapinskim toplicama ubrzo je krenuo na fakultet u Varaždinu, gdje je prije nesreće završio prvu godinu. U početku mu je samo za ulazak u vlak trebalo pola sata, ali nije želio odustati. Ulazio bi doslovno korak po korak, ali nijednom nije pomislio da nešto ne može.
Danas je dipl. inženjer geotehnike, ali budući da nikako nije mogao naći posao u Koprivnici, položio je ispit za instruktora vožnje i trenutno radi u autoškoli Zebra u Ludbregu.
“Kao da sam nakon nesreće dobio neku nadljudsku snagu. Najlakše je reći ne mogu, ne želim, neću. Teško mi je skoro uvijek, ali što drugo mogu. Moram raditi na sebi. Odustajanje nije opcija”, kaže nam.
Što se točno dogodilo u noći koja mu je okrenula život Dejan se ni danas ne sjeća, kao ni svojih prvih dvadeset godina života. Zna samo ono što su mu drugi rekli, a svoja sjećanja još uvijek i nakon toliko godina skuplja te ga raznorazne situacije ili ljudi koje dugo nije vidio podsjete na neki dio života.
No, u jedno je siguran – Dejan prije i onaj poslije nesreće dva su potpuno drukčija čovjeka.
“Onaj prvi je bio Bog, pun snage, mislio je da se svijet oko njega okreće, svi su ga u gradu znali, imao je gomilu prijatelja. I onda se u sekundi nešto desi i nema više nikog. I onda shvatiš koliko je sve krhko, danas jesi, sutra nisi. Treba iskoristiti svaki dan. Shvatiš da samo trebaš biti dobar čovjek, nikomu ne štetiti…”
Dejan je u iznimnoj tjelesnoj formi i po ničemu ne odaje da ima 80 posto invalidnosti. Kaže da mu je vježbanje spasilo život, a prakticira ga otkad se vratio kući nakon višemjesečnog oporavka u bolnici.
– Prvo sam vježbao u grupi, ali mi je ubrzo to bilo preslabo. TRX trake su se mogle naručiti preko interneta, ali su mi bile preskupe jer su stajale oko 500 eura. Onda mi ih je jedan susjed, magistar kineziologije, sam sašio za 200 kuna. Vježbam kad god stignem, nekad svaki, nekad svaki drugi dan. Praktično je jer bih inače morao ići u teretanu.
Poanta je da mogu vježbati kad god hoću i nemam izgovora. Najčešće odvježbam ujutro jer sam tada pun snage. Odrokam to, najedem se i idem raditi”, objašnjava nam Dejan, koji je nesreću koja mu je promijenila život doživio u 21. godini, a u dubokoj komi je bio mjesec dana.
Sila gravitacije
2012. godine smanjio je količinu tableta koje uzima i od kojih je, kaže, imao sve jače nuspojave te je sve više i predanije vježbao.
TRX je za njega najbolja vrsta treninga jer zbog svojih ozljeda ne može trčati, a s njime mu cijelo tijelo radi. To je jedan od trenutno najpopularnijih rekvizita za vježbanje u svijetu. Osim što pruža mogućnost različitih vježbi za cijelo tijelo, njegova prednost je i u funkcionalnosti. Podjednako je namijenjen muškarcima i ženama, prilagodljiv i rekreativcima i profesionalnim sportašima te za rehabilitaciju.
Vježbanje na TRX-u upotrebljava silu gravitacije i pokret da bi proizvelo neuromišićne odgovore na promjene u položaju tijela. Koristeći TRX, pokreti integriraju snagu i ravnotežu u jedinstven dinamički oblik koji opterećuje živčani sustav na visokoj razini i povećava efikasnost vježbanja.
Dejanu je desna ruka dulja od lijeve, kaže da je nakon nesreće mjesecima bio “skvrčen kao fetus”, a morao je ispočetka učiti jesti, pisati, hodati, obavljati nuždu. Pričati je znao, prisjeća se, ali riječi nisu mogle izaći iz njega jedno vrijeme.
Prema njegovim dijagnozama, teško bi danas mogao i stajati. Dok hoda, palac mu je u zraku, nema oslonac, kuk mu je povišen, zdjelica preniska.
“U bolnici su mi rekli da sam glumac. Liječnik mi je rekao da mi nijedan dio tijela ne radi kako spada, a sve sam iskompenzirao da izgleda kao da tako mora biti. Bez vježbi bih bio u banani”, iskren je.
Kaže da ljudi imaju potpuno krivu percepciju osoba s invaliditetom.
“Ja mogu sve što možeš i ti, ali mogu to na teži način. Ako to napravim, netko će reći da mi očito onda nije ništa. Isto je kad dođem u poštu, svi me gledaju kad pokušam otići preko reda kao da će me ubiti. Prije sam se opravdavao, sad više ne. Samo pokažem invalidsku iskaznicu”, govori nam Dejan, koji i tijekom stajanja mora razmišljati o svom tijelu jer bi inače mogao pasti. Ali on i dalje hoda, a slučajni prolaznici ni po čemu ne bi zaključili da je njegovo tijelo doživjelo strašnu traumu.
“Imam službeni auto, ali se nikad ne vozim, uvijek hodam. Znam se ljeti odvesti 32 kilometra oko Koprivnice na biciklu pa onda još otplivam nekoliko rundi na bazenu”, govori za Jutarnji list.
Najaktivniji u sobi
Svake godine mora ići tri tjedna na terapije u toplice. “Ovo što vježbam doma ne postoji za njih. A ja sam, iako u većini slučajeva imam najveći invaliditet od svih pacijenata u sobi, redovito najaktivniji u toplicama. Nakon terapija još puno hodam jer mi je to premalo”, smije se.
Iako prije nesreće nije bio vjernik, sada se redovito moli. Za sve je zaslužno njegovo iskustvo “života poslije života” koje nije bilo nimalo idilično. “Vidio sam samo hladnoću, tamu i mrak. To me malo preplašilo.” Nakon nesreće vjera mu daje volju.
“Nije se promijenilo ništa odmah, ali malo po malo sam dobivao snagu. Dok sam se oporavljao, nisam plakao dok bi me rastezali na terapijama i dok bih umirao od bolova, nego bih rekao: ‘Stisni jače’. Tako i danas, kad je teško, pomolim se i znam da ću izgurati. Svakome može biti loše ili dobro, izbor je samo na nama”, govori nam ovaj odlučan mladić.
Njegov oporavak i dalje traje, a mozak mu još uvijek ponekad otkazuje poslušnost, ali se ne da.
“Ja imam sve izgovore da ležim i dvore me, ali to nije opcija. Nemam ništa od kukanja. Siguran sam da se bol pobjeđuje smijehom. Smijeh kao da neutralizira moju bol i lakše mi je”, kaže Dejan kojeg optimizam ne napušta nikad.
Izvor: Jutarnji.hr
