Možda smo sada shvatili što je važno u život
U ovakvim situacijama otkrivamo svoje pravo lice. Moram priznati da me iznenadilo koliko ljudi misli samo na sebe i “svoje dupe”. Možda sam ja naivna; možda je moj doživljaj zajedništva, povezivanja i pomaganja u krizama nešto čemu se čude oni koji su pokupovali sav toalet papir i brašno, isto kao što se i ja čudim njima.
Piše: Zvjezdana Tintor/Samopozitivno.com
Čudimo se jedni drugima, neki s više razumijevanja, neki s manje. Ali i dalje mi ni u jednom trenutku nije palo na pamet opelješiti dućane i uskratiti drugima nešto što im možda baš tog dana može hitno zatrebati.
Čitam u knjizi “Naša kuća u plamenu”, pa zatim u “2052: globalna prognoza za sljedećih četrdeset godina” o klimatskom problemu koji je prepoznat 1960-ih, a u vezi kojeg se u 50 godina skoro ništa nije promijenilo. I dalje ispuštamo puno više CO2 na godinu nego što bismo mogli apsorbirati, što znači da ako ovako nastavimo, nećemo još dugo izdržati. Emisije stakleničkih plinova trebale bi se drastično smanjiti. Sada, ne sutra.
Zahvaljujući koronavirusu to je upravo ono što se dogodilo. Razine onečišćivača i stakleničkih plinova u određenim gradovima i regijama pokazuju značajan pad. Ne putuje se i ne shoppingira, ljudi rade od doma, a sve to zajedno smanjuje zagušenje i poboljšava kvalitetu zraka. Život koji smo vodili do prije par mjeseci, a koji se svodio na novac i konzumerizam, nije život koji bi nas daleko dogurao. Zato je koronavirus nešto na čemu ćemo možda na kraju biti zahvalni. Na razini čovječanstva – sigurno.
Sada smo svi usporili. Svijet kao da je stao. Prisutni smo u sadašnjem trenutku, ne planiramo previše unaprijed. Okrenuti smo sebi i svojim bližnjima. Provodimo vrijeme zajedno, upijamo sunce kad možemo, radimo neke stvari kojima se možda godinama nismo pozabavili. Shvatili smo bez koliko toga možemo. Već dugo nisam osjećala takav mir. Vidimo li tu nešto dobro? Ako samo malo bolje pogledamo, vjerujem da svi možemo vidjeti što nam ovaj virus pokazuje – ono što je stvarno važno u životu.
Nažalost, kada prođe pandemija i kada se svijet malo oporavi, veliki broj ljudi će nastaviti po starom; ponovno svugdje putovati autom, provoditi slobodno vrijeme u shopping centrima i kupovati puno previše stvari. Ali vjerujem da će ostati određen broj ljudi koji više neće biti isti. Koji će cijelo ovo iskustvo promijeniti. Koji će nastaviti dalje ne gledajući samo “svoje dupe” već gledajući cjelinu; gledajući zajednicu. I vjerujem da će se virusi i druge ružne stvari događati dokle god svi to ne napravimo. Dokle god se ne promijenimo i počnemo brinuti za svoj planet i ljude oko sebe. Dokle god ne shvatimo da nismo ovdje sami. Da ne možemo i dalje kriviti druge za probleme u svijetu i čekati da ih netko drugi riješi. Jer sve zalihe toaleta i brašna ovoga svijeta neće nam ništa značiti ako smo jedini koji ih imamo i ako nastavljamo uništavati svoj okoliš i zdravlje.
Ova pandemija ima svoju pozitivnu stranu, kao i sve drugo u životu. Hoćemo li naučiti nešto iz ove situacije? Hoćemo li se izolirati samo kad osjetimo strah za “svoje dupe” ili zbog osjećaja odgovornosti prema zajednici? Hoćemo li preispitati svoje ponašanje i promijeniti se? Hoćemo li izvući nešto iz svega ovoga ili ćemo nastaviti po starom čim to bude moguće? Nekad čovjek treba lupiti u zid da bi progledao. Nadam se da ćemo ovaj put lupiti malo jače.
“Yesterday I was clever, so I wanted to change the world. Today I am wise, so I am changing myself.” – Rumi
